Sretni su oni odsjaji vremena i prostora koji ostaju zabilježeni okom istančanog promatrača.
Još je ljepše dok odrastu kroničarsku iskaznost i zasjaju kao intiman doživljaj unutar svog okružja.
Neposredan, uhvaćen uživo u trenutku zbivanja događaj vrije svježinom u prozi Mome Vukašinovića koju,
nažalost u ovom malom opsegu, ima čitatelj pred sobom.
Salite u kratku, odrezanu rečenicu ponekad samo riječ, poput udara zapora na foto aparatu,
događanje teče kao niz dobro odabranih slika poznatog interieura i još poznatije galerije likova.
Čas radnje i čas umjetničkog izražaja stapaju se u istovremenost i ova proza ne trpi biti (na)pisana
već je ona zapisani otisak trenutka. Autor neposredno sudjeluje, bori se u prvim redovima (koje li istinite
apsurdnosti ove poredbe!!) svog milieua i čitatelj u ovom trenutku pije s njim na šanku gostione "Zagreb",
osjeća vlažnost stolnjaka polita pivom, zlo mu je od pretjerane količine votke, spava u krevetu s njegovom
ljubavnicom i sluša blues s njegovog starog kazetofona.
Njegovi likovi, kao i on sam, vezani su strogo ambijentalno za gostionu "Zagreb" i život oko nje. U njima
prebiva i taloži se miris birtije i osjećaj pripadnosti koji raste do urotničkog prijateljstva. Dani u kratkim
nizovima dobro uočenih naznaka oni se lako i brzo prepoznaju i tipiziraju kao neotuđivi djelovi opstoja atmosfere
datog prostora. Uronjeni u rock glazbu i sve njene fetiše balansiraju na razmeđi svoje (Momine) stvarnosti i aspstraktnosti
nedorečenih si ideala. Njihov rječnik, rječnik je ulice - grub, tvrd, odsječen i štur ali pršti snagom i iskaznošću
u sudaru sa svojom stvarnošću i ozračjem pa kao vječni bat udara uvijek svjež otisak Mominog života uhvaćenog uživo - zauvijek.
Vojislav Kranželić - Vojko veljača, 1992.
