NAPIS O BIRTIJI

Kad sve čaše budu flaše, više neću doći u birtiju. Vezan sam za birtiju. Emotivno vezan, bez obzira gdje ona bila, gdje se nalazila. U stvari vezan za društvo. Duboko i neraskidivo. Volim probdjeti noć u birtiji. Duša mi vapi za tim. Ja to želim. Cijenim kad vidim hrpu istomišljenika. Volim gnjaviti i biti dosadan. Inače sam po zanimanju vrlo pametan. Volim jutra dočekana u birtiji. Mislim da od toga nisu uspjeli smisliti ništa luđe.

Neki faca gnjavi o svinjetini i bogatstvu koje svinjetina donosi. Svinja jesi i kao svinju nek te i zakolju. Donekle se slažem s tim. Klopa je inače bitna stvar, ali ja obično bljujem poslije raznorazne klope povezane s cugom. I dalje to radim.

Šteta što nedostaju curice. Fine, lijepe, našminkane i dotjerane da dočekaju jutro s nama u bircuzu. Volim pisati kad dođe jutro u "moj" bircuz. To je super! A onda mi je žao što fine dame nisu sa nama da vide, da osjete, da shvate jesenje jutro iz birca, da vide kako je lijepo biti čovjek, čovjek onakav o kakvom čitaju u romanima, onakav o kakvom slušaju u pjesmama. Da postanu socijala i da budu svjesne toga stanja i nemoći i sreće koju donosi jutro u bircuzu.

Htio bih da se mogu sjetiti riječi, one male lijepe tihe riječi koja što razgaljuje dušu i pokreće. Još noćas sam je znao. Kako sam mogao zaboraviti tu malu riječ koja pokreće?

Nema veze. Nema više ni volje. Lijepo je samo to što još uvijek sam tu. Lijepo je i ovo jutro. Prošla je noć i bit će još jedan običan i dosadan dan. Bit će šljaka za slijedeću noć i jutro. Teško je pojmiti nerazumijevanje drugih. Teško je biti fin i dobar. Teško je otići na posao ovo jutro.

Ipak, nešto je posebno. Nešto je bolje. Nisam bljuvao noćas! Nije mi muka jutros. Ne gledam povratak treće smjene s posla kući. Ne gledam prljavi veš s mog prozora. Ne gledam pandura koji ne zna što će sa mnom. Treba češće dolaziti u ovoj birc. Tu dobiješ LAVOV u rano jutro za sitnu lovu. Tu dobiješ malo duše i isprazne razgovore. Tu shvaćaš da nisi sam. Tu egzistiraš, tu ti je dobro. Tu - to si TI.


EXIT

Nema izlaza. Bilo je bolje prije. Grozno - strah me je. Pretjerano sam okružen ogradama. Ne daju se srušiti. Vrtim se u krug. Ne postoji izlaz. Hvata me očajnički strah. Nema ništa opipljivo za što bih se mogao uhvatiti. Strahota razaranja. Um mi ne radi. Razorio sam sam sebe, do temelja. Ne moram ići dalje da bih osjetio dno - na dnu sam već odavno. Dno je preobilno. Predugačko, preširoko. Ravno je Sahari, a problemi su zrnca pijeska. Očaj koji je u meni veći je od Sahare. Problemi su brojniji od svih zrnaca pijeska.

Nadam se. Nadam se boljem, nadam se životu. NADA je imenica ženskog roda, a ja sa ženama nikad nisam imao sreće. I dalje se bojim. Strah me samog sebe. Svijest mi je svjesna ničega. Nema promjene, samo svakodnevica, trula i dosadna. Nema ni borbe, davno je izumrla. Samo vrijeme ide, samo sam njega svjestan. Ono se jedino ne mijenja. Samo ono se giba. Tiho, sporo, sigurno i neumitno. Prolazi kao da nije tu, kao da ga nema. A prolazi. Lagano, ali čvrsto. Snažno. Osjećam ga, vidim ga. Vidim ga. Vidim vrijeme kako se giba. Giba se u meni. Mogu ga opipati, osjetiti, onjušiti!

Kažu: sve stoji osim promjena. Samo je promjena jedina i stalna. Sad je i promjena stalna. Ništa se više ne mijenja, ili ja to ne primjećujem? Muzika koje me okružuje postaje sve laganija, sporija, jedva se kreće. Blues. Taktovi se jedva čuju. Na kraju ih samo osjetiš. U totalnoj nemoći: osjećam sebe i spore taktove koji smiruju. Divim se sebi što još uvijek pišem, divim se neshvatljivoj volji da škrabam. Pokušavam biti snažan, čvrst, ali pomoći nema. Odavno je nema. Možda je nikada nije bilo niti će je biti. Možda je ovo kraj. Kraj svega što je bilo i postojalo. Kraj mene u periodu, kraj života. Kraj života kakvog sam poznavao. Kraj mogućnosti naslijeđa prošlosti. Možda ovaj kraj zahtjeva neumoljivi početak novog i neistraženog u meni. Kraj je bitan da bi se shvatio početak, početak koji neminovno vodi idućem kraju koji ne mogu naslutiti.

Novo. Što je to Novo? Novo može biti nešto staro, nešto u meni. Nešto što postoji, a tome nisam dozvolio da ispliva na površinu. Naslijeđe odgoja! To staro Novo mora biti to! Inače nema ničeg. Nema zadovoljstva, nema shvaćanja, nema postojanja. Ako nije to - ne postojim. Treba pokušati naći Novo u starom. Treba shvatiti, treba htjeti, ili... Ili propasti duševno. Emotivno, totalno otići. Otići ispod dna gdje te očekuju milijarde drugih, bilioni nespremnih i propalih koji će biti zbog tvog pada ispod dna svijesti. Milijarde Sivih. Radije istinski nestanak sa spiska živih nego nestanak u sivilu.

Pokušaj otkrivanja sebe u prošlosti da bi uhvatio sebe u sadašnjosti i doveo se u budućnost da bi bio jedini moguć i pravi! Ne bih se morao savijati i mijenjati zbog nečeg što nisam ja i što me ne zanima. Da ne bi postao Sivi. Da bih shvatio, sazrio, uspio i preživio onako kako je ljudski: humano, prirodno i za mene poželjno. Da gledam i sagledam, da prihvatim ili odbacim. Da živim.