Paolo Sfeci, predsjednik Hrvatske glazbene unije
na posljednjem ispraćaju Ive Robića

Izuzetna mi je čast u ime Hrvatske glazbene unije kazati nekoliko riječi na posljednjem ispraćaju našeg počasnog predsjednika, velikana hrvatske glazbe gospodina Ive Robića.

Kao umjetnik, kao pjeva?i skladatelj pripadao je svima nama, kolektivnom pamćenju jednog vremena koje je upravo on obilježio svojim pjesmama i svojim glasom.

Čitav svoj život zbog svojih je ljudskih osobina sticao prijatelje i poštovatelje, a kao umjetnik obožavatelje koji su ga voljeli zbog onoga što je imao u sebi i nosio sa sobom, ono na čemu je nemoguće zavidjeti, s čim se čovjek rodi i bude različit od svoje okoline. Toliko samosvojan i originalan da ne mora nikoga oponašati, a toliko nadaren i samosvjestan da ga oponašatelji ni u čemu ne mogu nadmašiti.

Od prve snimke, pa do posljednje snimljene prije svega nekoliko tjedana, sačuvao je mladalački entuzijazam i gotovo dječačku, čistu ljubav prema glazbi, ono nešto što glazbenike uvodi u čudesni svijet nota i tjera ih da život provedu na rubu realnosti, čini ih nesposobnima i neprilagođenima onome što njihova okolina smatra "pravim životom".

Živio je u vremenima koja su često tražila od ljudi prilagodbu i kompromise, no on je bio i ostao uvijek isti, putujući samouvjereno ka svom cilju, uz svoju glazbu i vlastiti svjetonazor, dok su mnogi otpadali na raskrižjima odlazeći sporednim putevima u anonimnost. Nikada se nije odrekao svojih glazbenih ideala u korist brzog i lakog uspjeha, nije se povodio za trenutnim glazbenim pomodnostima i upravo zahvaljujući tom težem, ali za njega jedinom mogućem putu, bio je čitavu svoju karijeru ne samo uspješan, ve?i jedinstven i neponovljiv.

I u godinama kada ljudi većinom polako rezimiraju svoj životni put, bio je prepun planova koje, na žalost svih nas, nije uspio u cjelosti ostvariti. Čitav život, do posljednjeg trenutka, radio je ono što je najviše volio, i živio ono što je radio. S toga s radošću možemo reći kako mu je život bio bogat, uzbudljiv, sadržajan i sretan.

Kažu da je čovjek živ sve dok je živa uspomena onih koji su ga voljeli. No, gospodin Robi?živjeti će duže, njegov glas odjekivati će ovim prostorima i kada ne bude nas koji smo imali sreću poznavati ga. Sve dok bude postojala glazba i ljubav prema glazbi, njegov glas i njegove snimke biti će čuvane poput dragocjenosti, prenošene u nove medije i tehnologije kako bi jo?mnogi naraštaji mogli uživati u daru umjetnika kakvi se, i u mnogo većim zemljama od naše rađaju jednom u stoljeću, a ponekad i rjeđe.

Veliki umjetnici imaju sreću da njihovo djelo izdrži kušnju protoka vremena, oni nakon što odu s ovoga svijeta često postaju jo?značajniji i veći no što su se svojim suvremenicima činili za života. Na posljednjem počivalištima širom svijeta mnogo je impozantnih grobova političara, državnika i vojskovođa, no uz rijetke izuzetke, ljudi obilaze upravo skromna i samozatajna počivališta onih koji su obilježili povijest svojim slikama, stihovima ili skladbama.

Tako će i Mirogoj danas dobiti svog novog velikog stanovnika, jednog od onih koji će svjedočiti da smo postojali i ostavili nešto vrijedno i značajno za sobom.

Vječna Vam slava i hvala, gospodine Ivo Robiću.