je za jazz
je za jazz |
HRVOJ
|
U povodu 50. obljetnice djelovanja, Big Band HRT-a održao je 21. siječnja svečani koncert u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Pod ravnanjem sadašnjeg dirigenta Silvija Glojnarića u prvom dijelu i Miljenka Prohaske u drugom dijelu, pomlađeni i uvježbani Big Band podsjetio je na sve glazbenike koji više ne sviraju, ali su uvelike pridonijeli njegovu razvoju. U prvom su dijelu programa oduševili novim, modernim aranžmanima a u drugom izmamili uzdahe nostalgije i komentare u stilu Neke stvari nikada neće umrijeti!. U tom su dijelu nastupili naši najpoznatiji pjevači koji su često pjevali uz pratnju Big Banda: Gabi Novak, Josipa Lisac, Zdenka Kovačićek, Ivica Šerfezi, Ivo Robić, Jimmy Stanić, Zvonko Špišić i Drago Diklić. Slavlju su se pridružili Boško Petrović, naš najpoznatiji jazz glazbenik i nekadašnji član orkestra te alt saksofonist Miro Kadoić, koji inače svira u Big Bandu RTV Slovenije. Priliku da se pokažu pred punom Velikom dvoranom Lisinskoga dobile su i mlade pjevačice koje sve češće pjevaju uz Big Band - Jelena Balent i Gordana Kovačić.
Bila je to prigoda da se promovira novi dvostruki CD Zlatni pir Plesnog orkestra HRT-a ali i da se obnove sjećanja (koncert je održan pod tim nazivom!): na koncertu su se okupili gotovo svi glazbenici koji su na bilo koji način sudjelovali u radu Big Banda, a jedan od najzaslužnijih za njegovih 50 godina neprekidnog rada zacijelo je njegov višegodišnji šef - dirigent Miljenko Prohaska.
Čestitam vam na 50. godišnjici orkestra kojeg ste godinama vodili i za čije ste najveće uspjehe zaslužni!
Pristalica sam toga da se daju precizni podaci i da se o tome
vodi računa. Nigdje nemamo zabilježeno, premda bi se vjerojatno
mogli pronaći podaci, kada je točno orkestar osnovan. I za vrijeme
NDH na Hrvatskom je krugovalu djelovao orkestar. Prije II.
svjetskog rata u Hrvatskoj je bilo mnogo orkestara: Bingo Boysi,
Kolibri, Devilsi, Revelersi, ali prvi od radiopostajnih orkestara
osnovan je pri krugovalu s '43. na '44. godinu. Bio je gotovo
kao današnji Big Band - imao je tri trube, tri trombona, četiri
saksofona i ritam sekciju. Vodili su ga trubač Čarli Pavlić, Branko
Milin sa svojim bratom koji je svirao tenor saksofon te Marijan
Marjanović. Ponekad su dodavali gudače pa je imao funkciju revijskog
orkestra. Današnji je orkestar, po nekim podacima, osnovan za
sezone '46. - '47., koja se računa kao datum nastanka. Dakle, lani
je bila prava 50. obljetnica. Tada su postojali mali sastavi, no
trend je bio da se i u Zagrebu osnuje veliki orkestar: Zlatko Černjul,
Bojan Hohnjec i ja napisali smo i aranžirali tri zabavne melodije
koje je pjevala Rajka Vali, a to je snimljeno na onim decelithskim
pločama. Bila je to neka vrst audicije. Orkestar je vodio Zlatko
Černjul a ja sam svirao kontrabas i od tada kontinuirano djeluje.
Uslijed političkih i raznoraznih drugih momenata, orkestar je dva
puta otpuštan s radio postaje, ali se uvijek vraćao, pogotovu od
trenutka kada je ta vrsta glazbe, zabavna i jazz, doživjela
legalizaciju i afirmaciju. I ja sam dva puta odlazio, radio sam s
I.G. Kovačićem i drugim orkestrima, a vratio sam se 1954. godine,
kada je Zlatko Černjul otišao iz Zagreba. Tada smo orkestar vodili
pokojni Milivoj Körbler i ja. Nekoliko mjeseci kasnije, njega je
zamijenio Nikica Kalogjera koji je radio do 1955. godine, kada ga
ja u cijelosti preuzimam i vodim do mirovine, s kraćim prekidom radi
dosluženja vojske (od 1956. do 1957.), kada je orkestar vodio
Miroslav Fritz Killer. Značajno razdoblje za nas bile su šezdesete
godine kada se osniva prvi jazz festival na Bledu koji je bio
internacionalan i povezivao je jazz Istoka i Zapada. I prije smo
imali gostovanja glazbenika iz zapadnih zemalja, pogotovu iz
Amerike, no tada su počeli dolaziti glazbenici iz zemalja "iza
zida": Češke, Rumunjske, Poljske, Mađarske. Bio je to začetak
suradnje. Uza sve to, u početku šezdesetih počeli smo s onim što
me je godinama "mučilo" - sami stvarati i pisati svoju glazbu.
Bilo je pokušaja i prije, ali tada počinjemo voditi vlastitu
repertoarnu politiku. Dotad smo oponašali američku glazbu,
smatrali smo da je to to, no znali smo da naši ljudi imaju snage
i mogućnosti ne samo da budu dobri reproduktivci nego i da sami
stvaraju. Nekoliko prvih godina uglavnom sam sam radio program
a kasnije se u okrilju orkestra , koji je od Plesnog postao Big
Band, rodio niz skladatelja i aranžera koji su obogaćivali repertoar.
Simpatično je i jako mi je drago, vidi se i iz današnjeg programa,
da je Silvo krenuo mojim putem i da želi opet orkestru dati
karakterističan zvuk. Svi orkestri za koje znamo: Ellington,
Basie, Stan Kenton..., svi su imali specifičan zvuk i stil. Glazba
se mijenja, ima svoje trendove, ide prema drukčijim poimanjima,
ali poznat orkestar ima uvijek svoj, specifičan zvuk i svoj
repertoar. Nešto što sam doživio u Zagrebu potvrđuje tu postavku:
Woody Herman je u svojem orkestru često mijenjao postavu i dovodio
nove ljude, mlade, što je bilo dobro. Bili bi oko dvije godine u
orkestru , mašući poslije s papirom da su bili kod Woodyja Hermana.
Na koncertu u Zagrebu svirali su novi dio repertoara, ali je
publika toliko mahala i vikala zahtijevajući neke stare poznate
stvari da je on cijeli drugi dio programa, poslije pauze, svirao
one najpoznatije.
Neke stvari iz ellingtonskog, milerovskog,
hermanovskog, basievskog repertoara su vječne i to je nešto što
je pečat, zaštitni znak orkestra. To smo i mi uspjeli napraviti.
U bivšoj je Jugoslaviji bilo šest velikih orkestara koji su dolazili
na Bled i u Ljubljanu, kasnije su bili poznati susreti u Radencima,
gdje je bilo i zabavne glazbe i jazza. Postalo je normalno da svi
orkestri izvode svoju glazbu, a naš je Big Band na temelju toga
došao na svjetske rang liste. To je bilo zato jer je svirao drukčije,
unosio je tu i tamo elemente folklora ili nešto specifično naše.
Bili smo zanimljivi i Europi i svijetu. Sad se valja boriti da taj
orkestar, izvrsni Big Band kakav je sada, zauzme mjesto koje mu
pripada, da gostuje i po Hrvatskoj ali i da ide van, da se izmjenjuju
glazbenici, solisti, da dolaze gosti iz inozemstva. Dosegli smo
razinu kada nismo bili samo puki promatrači, oni koji sjede u prvom
redu i slušaju soliste: ti su solisti počeli svirati, sudjelovati s
nama, izvoditi našu glazbu. Bio je to ravnopravan odnos, to je
njima bilo normalno. Valja se vratiti tome i zato mi je drago da
ponovno imamo vrhunski orkestar koji ima sve šanse i uvjete da
obnovi ono u čemu smo mi uspjeli. Treba mu pružiti svaku potporu
kako bi se predstavio u svijetu kao što se predstavljaju i drugi
ansambli ili sportski timovi. Mi možemo i s jazzom u Europu i
svijet.
Premda se nikad i niste odvojili od orkestra, kakav je osjećaj stati ponovno ispred Big Banda, koji je u posljednje vrijeme sve bolji i sada izvrsno svira?
Orkestar zaista svira izvrsno i to nije podilaženje ili lažni kompliment: ja sam kritičan i samokritičan, upravo dosadno kritičan. Prema tome, mogu slobodno reći da je orkestar toliko napredovao da je savršen, vrhunski, da se može mjeriti s mnogim svjetskim orkestrima. Orkestar s takvom kvalitetom može uvijek ići van. Ja sam 1989. godine otišao u mirovinu, no povremeno sam s njim surađivao. Za svoje obljetnice, 1995., ponovno sam radio s Big Bandom , a i sada mi je drago da sam pozvan i da imam prigodu... ipak sam s orkestrom proveo 35 godina bez prekida. Kako bi rekli, pupčano sam s njim povezan. I dan danas, kada i ne bih radio, uvijek bih bio tu negdje, bio bih netko tko će mu davati stopostotnu podršku. Drago mi je što sam kod svojih kolega naišao na takav prijem dajući svoj repertoar, pišući samo jednu novu stvar. Nastojao sam odabrati repertoar od najranijih dana, od Intime, Na svoj način, preko Barbare... Bitno je da je Big Band uvijek kao mala obitelj, to se najviše osjeti na putu, na gostovanju, na turneji. To nije kao simfonijski orkestar koji ima 50, 60 i više ljudi koji jesu vezani i mogu biti prijatelji. To je orkestar koji živi zajedno, diše zajedno... kad čovjek dođe na probu i vidi lica koja ga prihvaćaju i iz njih izvuče ono što ja kreiram i radim, a to mi je sada uspjelo napraviti, onda je to veliko zadovoljstvo, veliko je zadovoljstvo stati pred orkestar. Koristim ovu priliku da se sjetim svih naših kolega, prijatelja koji su bili u orkestru od prvih dana: neki od njih nažalost više nisu živi, ali mnogi su večeras na koncertu. Oni više ne sviraju ali su i dalje važni za Big Band.
Hvala Bogu, počela su izlaziti antologijska izdanja jazza, kao što je ovo od Croatia Recordsa za koje je selekciju napravio Boško Petrović. To je odlično napravljeno. Imamo i nekoliko izdanja Orfeja napravljenih od starih snimaka rađenih u Dvorani Istra zastarjelom tehnikom, sa svega nekoliko mikrofona, a ipak to su snimke i izvedbe kojih se ne trebamo sramiti. Mislim da je vrijeme da se te snimke i cijeli taj posao plasira van, to treba ići na Midem u Cannes i drugdje gdje postoji mogućnost.
Rekli ste da je Big Band dosegnuo razinu svjetskih bandova i da zaslužuje naći se rame uz rame s njima. Ali da bi bilo tako, valja učiniti još jedan napor - angažirati više ljudi na tome. Tko bi trebao obaviti taj organizacijski, menadžerski dio posla kako bi Big Band stao na mjesto koje zaslužuje?
To je naš kronični problem, ne samo u Big Bandu i jazzu nego i u mnogim drugim djelatnostima. Zacijelo ima talentiranih ljudi, ali su neki od njih , sposobni kao menadžeri, orijentirani na pop i rock glazbu. Malo je onih koji se u tom smislu bave jazzom, gotovo ih nema. Morale bi se objediniti sve strukture. Ostao mi je u sjećanju jedan koncert druge vrste glazbe, od Barbre Streisand, koji sam snimio. Znam koliko je ljudi - uz orkestar, izvođače i dirigenta koji ju stalno prati i koji je pisao aranžman - u njezinu štabu. Počevši od onih koji idu s toki-vokijima po hodnicima, upravljaju komandama da se zatvore vrata i osigura maksimalna kvaliteta koncerta. To je cijeli tim. Postoje ljudi koji pišu i osmišljavaju scenarije. Sve to smo mi sami radili. Kada sam jednom u Engleskoj radio glazbu za Jadran film, pitali su me "Tko vam instrumentira?", a ja kažem "To ja radim!". "Tko će dirigirati ovu glazbu?", radio sam na glazbi Mikisa Theodorakisa. Kažem: "Ja!", "A pomoćni dirigent?", "Ja. Mi smo naučeni da sve radimo sami". Čovjek me gleda i kaže: "A tko će pisati partiture?". Ja sam sve radio sam. On je tri puta na dan prepisivao ono što mi je trebalo. Bio je to trombonist Natt Peck, jako dobar glazbenik koji je došao u Europu s Glen Millerovim vojnim orkestrom, onim pravim, ostao u Londonu i bavio se menadžerskim poslom. Nije sa mogao načuditi što mi to sve radimo sami. Mi smo tako naučili, ali to nije dobro, posebice sada kada treba ići naprijed, kada se multimedijalno misli, kada treba obaviti toliko stvari. Volio bih, uz to, da koncerti budu zanimljiviji ne samo igrom svjetla, što je primjerenije jednom određenom tipu koncerata, jednom drugom tipu glazbe. Nedavno sam gledao jedan simfonijski koncert koji je pokušan napraviti na malo moderniji način. Došli su pjevači pop glazbe, ali vrlo kvalitetni, i nastupili sa simfonijskim orkestrom. Izvodili su stvari skladatelja ozbiljne glazbe, ali i druge. Imam programe na kojima su stvari Scriabina, ali i Johna Lewisa i moje stvari, negdje su bili Beatlesi, pomiješani programi, ne stilski čisti. To se može napraviti na jedan malo drukčiji način, napraviti igre svjetlom. Pijanist Wayne Marshall, koji je bio u Zagrebu, odsvirao je Rachmaninovu temu, klavirski koncert, koja je poslije prešla u pjevanje. To je savršeno napravljeno, nije samo zafrkantski nego i smišljeno... Koncerti koji se sada rade sa skupinom pjevača... nedavno sam gledao koncert s trima sopranisticama... ono s trojicom tenora već je previše eksploatirano... te su tri solistice napravile program u kojem su počele od opernih arija i koncertnih solističkih stvari ali pisanih tako da se svi glasovi izmjenjuju , da bi došle do mjuzikla i vrlo modernih stvari. Nisu pjevale jazz jer im to nije repertoarno blisko, ali tipično šlagerske stvari otpjevale su vrlo kvalitetno. Time se može privući publika, to se može napraviti i u jazzu, samo treba biti uporan i ne misliti da će to doći preko noći. Naravno, treba i novca, ali nisu samo novci u pitanju. Riječ je o dobroj organizaciji, sposobnim ljudima koji će svojim radom to omogućiti. Ne da se to radi uz neki drugi posao, nego da se osoba tome posveti i to dobro organizira. Mislim da možemo biti zadovoljni ako napravimo samo mali pomak, to će biti poticaj da idemo dalje. Od mladih snaga očekujem mnogo. Orkestar se sada kompletira s mnogo mladih glazbenika. Prije godinu i pol počeo sam raditi u sklopu Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske, gdje sam organizirao big band. Sada u Zagrebu postoje tri orkestra - jedan je orkestar koji nije profesionalan, ali je vrlo kvalitetan, to je Big Band Hrvatskog glazbenog zavoda. Big Band HRT-a je vrhunski profesionalni orkestar, ja sada nastojim napraviti orkestar koji će svirati malo drukčiji repertoar, na koji ću prenijeti svoje ideje, nešto što sam prije radio. To je vlastiti repertoar s elementima ozbiljne glazbe, pa i folklora. Bit će to jedan smišljeni program koji zovem simfo-jazz, to je radni naslov. Sada radim na takvim programima i nadam se da ću ove godine imati jedan ili dva takva koncerta. To je zvuk koji se ne čuje često. Ja sam to radio kao eksperiment na Proljetnim danima jazza. Dodane su flaute, oboa ... mogu dati više koncertnijih stvari. Postoji i divna mogućnost suradnje Big Banda HRT-a i pojedinih solista. Nas nema previše i moramo se maksimalno podržavati, pomagati u radu. Planiram neke projekte na kojima ću surađivati s Boškom Petrovićem, rekao je da će nam dovesti strane instrumentalne soliste, tako da ćemo se nadopunjavati, postojat će razmjena. Važno je da i oni koji putuju u inozemstvo prenose informacije, da se sazna da u Zagrebu postoji netko na koga se može računati i s kim se može surađivati. Tema za jedan veliki razgovor je i pitanje glazbenih škola kod nas, odgajanje novih ljudi. Sada nam treba ne hiperprodukcija nego određen broj kvalitetnih ljudi koji će popuniti orkestar. Lako je vani, u Americi, kad imate neki orkestar i kada vam se javlja cijeli niz glazbenika i za kvaku uvijek drži ne znam koliko trubača, saksofonista i ritmičara, pa možete birati mlađariju od 15, 16, 17 godina koji su gotovo kompletni glazbenici. Kod nas se radi s pojedincem, zovete ih privatno. To me podsjeća na doba kada je John Lewis radio s gudačkim kvartetom i ansamblima poput USA Orchestra, pa je zvao čelista doma i s njim satima radio, stil i raznorazne stvari. I to ćemo raditi ako treba, samo da se maknemo naprijed.
Prelistavajući stare brojeve časopisa Down Beat, u jednom iz šezdesetih godina pročitao sam zanimljiv članak u kojem piše kako je u pariškoj Salle Playelu svirao Modern Jazz Quartet uz filharmonijski orkestar, a izvodili su djela Johna Lewisa, Andrea Hodeira, Gunthera Schullera i Miljenka Prohaske. Kako danas gledate na vrijeme kada su slavni glazbenici izvodili vaše skladbe zajedno s onima najvećih skladatelja?
Bilo je to divno razdoblje. Ne govorim to zbog sebe nego zbog Johna i Gunthera. Gunther Schuller je čovjek koji je iz ozbiljne došao u jazz, a John je koketirao s ozbiljnom glazbom. U svojem Modern Jazz Quartetu uvijek koristi elemente barokne glazbe i tu je ta divna finesa, ali ono što je najbitnije u glazbi - ostao je taj osjećaj swinga. Niz je godina postojao taj veliki USA Orchestra, koji je snimio nekoliko ploča, na njima i moj Koncert br. 2 napravljen za takav veliki orkestar, Intimu i Končertino za jazz kvartet i gudače. Divan je osjećaj kada vidite kako u Cincinnatiju simfonijski orkestar izvodi naše stvari, da je u Parizu u Salle Playelu dirigent Kučukarov izvodio Stravinskoga, Johna Lewisa, Scriabinovu poemu Ekstaze i moju glazbu. To je osjećaj ravnopravnosti, kad vidite da vani ima ljudi koji smatraju da je to na takvoj razini da može ravnopravno sudjelovati a da nije ustupak nekom ukusu ili pojedincu.
Je li rad naših skladatelja bolje prepoznat i priznat vani nego ovdje, gdje rade?
Bilo je malo prilika da se to plasira vani. Neću govoriti o zabavnoj glazbi, o Euroviziji i pojedincima koji su u inozemstvu našli izdavače, ali što se tiče ozbiljne glazbe - to ide postupno i teško. Omelo nas je i šest, sedam ratnih godina kroz koje je izgubljen kontakt, no radi se na tome i nadam se da će se uspjeti. Biennale je svojedobno trebao biti kretanje u oba smjera. To znači da se kod nas ilustrira, u sklopu Biennala, ono što je u svijetu suvremeno, moderno, istraživanja, ali i da naši autori, poput Kelemena i niza drugih, idu van. Kelemen i neki drugi probili su se u inozemstvu i slove za cijenjene autore. No, moglo bi se napraviti i više, jer mislim da to zaslužuje cijeli niz skladatelja. I jazz valja poticati. To je stvar izdavačke djelatnosti, ali i onoga što uvijek govorim - treba pisati literaturu o tome. Neke moje kolege stalno nagovaram da se govori o povijesti jazza kod nas i o svemu tome dok su ljudi još živi. Kad se govori o jazzu, uvijek govorimo o Americi, ali puno je elemenata koji su obogatili američku glazbu došlo iz Europe. A prvi čovjek koji je pisao o jazzu i povijesti jazza je Belgijanac Robert Goffin koji je pisao Aux frontieres du jazz. Nikakva knjiga o jazzu prije te nije napravljena u Americi. Dakle, iz Europe je došla prva slika o tome, po stilovima, po načinima, ansamblima i neke pojedinosti. Naravno, danas je toga mnogo više, postoje katalozi i dobro je da se radi na takav način, da u trenutku nekog svjetskog događaja i mi možemo biti prisutni putem televizije.
Slavljeničkim koncertom Big Band HRT-a počeo je ciklus koncerata u novouređenoj Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Pod nazivom Latin Fire 11. veljače uz Big Band svira Cubismo, 18. ožujka Boilers, a 22. travnja Jimmy Stanić te slovenski klavirist Silvo Štingl i dirigent Jože Privšek.
Davor Hrvoj
