| NEUGEBAUER
|
Laganim sam se hodom uputio od Jelačić placa Ilicom do prijatelja iz školskih dana, suosnivača Kristala, danas priznatog akademskog slikara Krešimira Ivića. U njegovu je stanu kao u atelijeru: zidovi su puni prekrasnih akvarela i ulja, ali nekoliko gitara i orgulje dokazuju kako on bez glazbe ni danas ne može. Za dobrodošlicu sam trgnuo domaću lozu, zagrijao svoju rokersku dušu i pustio da prosto zrakom misli lete!
Sve je počelo u školskim klupama Pete gimnazije. Za školskih smo odmora maštali o velikoj glazbenoj karijeri, a prve smo korake prema cilju Krešo, Željko Šoštar i ja napravili u ljeto 1962., na radnim akcijama na Savi. Nagovarao sam svoju gospođu majku da mi posudi glasovir, ali je ona to odlučno odbila (na svu sreću!), valjda zbog vlage, a nije ni htjela potpomagati takve manifestacije!
Ljeto prođe, a mi se ozbiljno primismo posla: valjalo je okupiti glazbenike za sastav! Prvi nam se pridružio Silvek Kričica, bijeli Little Richard! Kaj je taj stvaral po bini, šteta što nije prisutan našem razgovoru! Zatim su došli gitarist Riki Đurak, bubnjar Zlatko Ivanković, dečki sa Svetog Duha. U našem je kvartu stanovao još jedan zaljubljenik u buntovničku glazbu - Ivica Percl. Svirao je petožičani bas, ručni rad tate Percla. Mirko Kipčić bio je već prokušani interpret talijanske glazbe zahvaljujući nastupima u Varijeteu. Cijeloj je igri nedostajala samo sol - saksofonist! Netko nas je poslao na Zavrtnicu do Jerka Dobrinića: već smo s ceste čuli bas kakav smo zamišljali - pravi crni ton, poput saksera iz The Champsa! Uz njihovu singlicu Vedro nebo, Jerko je prašio unisono: bio je doista prava točka na i! Kristali su mogli u pobjede!
Probe smo imali u stanu obitelji Neugebauer, u tada Ljubljanskoj (danas Republike Austrije) ulici, preko puta vojarne. Stanari su bili "presretni", metlama dajući do znanja koliko ih fura naša glazba! Riki je svirao preko Philipsovog radija, Ivek Percl je gornji dio vrata basa naslonio na zid kako bi dobio rezonancu, a kad je Jerko pustio tončinu - zidovi su se tresli. Na probe je dolazio i neki mladi gospodin s havajskom gitarom. Nastupao je s Kristalima na njihovom prvom nastupu na popularnoj manifestaciji 29. studeni '62 u Domu kulture na Svetom Duhu. U tom šarenom programu - red priče, red tužnog zavijanja zbora - mi smo uz ovacije prisutnih roditelja i prvih fanova zauzeli pozornicu poput nakostriješenih pjetlića i zaprašili mladenačku, buntovničku glazbu našeg vremena! Pozitivne vibracije bile su u zraku, uspjeh je bio potpun!
Sljedeći je korak bila nabavka garderobe, 'uniforme'. U "Kluzovoj" prodavaonici kod Uspinjače krila se tajna našeg uspjeha: prekrasni samteni sakači s kožnim ovratnicima, crne hlače, bijele košulje sa 'žnirancima', crni 'špičoki'!
Kristali su bili spremni na najveće pothvate kako bi ušli u vrh zagrebačke R'n'R scene, a već su i vrapčići sa zagrebačkih krovova fućkali da je zakon nastupiti u Varijeteu. Moj gospodin otac, Norbert Neugebauer, bio je, na sreću, jako dobar prijatelj s gospodinom Glovackim, pa smo preko noći uletjeli u veliki show - Gitarijadu VIS-ova! Svaki je bend imao svoj dio kolača, a na kraju popularna 'aviza': svi na scenu, pa udri nek' se ori! Naravno, sviralo se za 'čavle', no svaki je početak težak a i slava ima svoju cijenu. Kakav je to bio entuzijazam! Kada danas razmišljam o tim danima, osjetim dobre vibracije i ponosan sam na sve kolege iz toga doba.
Često smo probali i povremeno svirali u Tekstilnoj školi na Črnomercu, vjerujući da tek predstoji naših pet minuta. Bilo je jasno da netko mora preuzeti ulogu menadžera. Ne razmišljajući mnogo, uzeo sam uzde u svoje ruke i otišao na razgovor s gospođom Tucman. Nije bila čula za nas, ali vjerujem kako ju je moja samouvjerenost potakla da nam da priliku da u pauzama Plesnog orkestra dr. Plaveca pokažemo što umijemo. Što se honorara tiče, dobili smo nekakvu 'siću' i dogovor kako će se - prihvati li nas publika - karte ponovno miješati. Naravno, od uzbuđenja nismo nekoliko noći mogli spavati.
Naš prvi nastup u Tucmanu bio je pravi uspjeh! Publika je 'pošizila', skandirali su nam vičući Hoćemo još!.Da su karte ponovno promiješane, bilo je jasno kao dan: mogli smo i 'uniforme' početi otplaćivati!
Na jednoj od urnebesnih večeri pojavio se profesionalni menadžer Tomislav Matošin - Fufo, iz Sinkovićeve ekipe, i ponudio nam nastup na maturalnoj zabavi u Hrvatskom glazbenom zavodu! "Bingo"! Zagrebački dixiland orkestar imao je za tu večer regularni ugovor, pa smo mi trebali svirati u pauzama. Gospoda glazbenici odbijaju takvu suradnju, no maturanti odlučuju platiti im dogovorenu gažu, a mi ćemo svirati cijelu večer! U toj smo se euforiji zaboravili dogovoriti za lovu, ali to nam nije bilo najvažnije, svirali smo za slavu , svjesni da na velika vrata Glazbenjaka ulazimo u prvu ligu, gdje ćemo se zadržati uz Bijele strijele i Bezimene!
Maturalne su se gaže potpisivale po pola godine unaprijed, a Mr. Fufo je Kristalima servirao maturalac za maturalcem i to za odlično 'perje'. Fender pojačalo i Hőffner gitaru s dva vrata iznajmljujemo od Fritza Mavrina, bilo je to pitanje prestiža, premda nas je to stajalo pola honorara jedne gaže. Zvuk Kristala bio je prepoznatljiv, a na repertoaru genijalni instrumentali (The Champs), talijanske balade i poneki twist Mirka Kipčića te pakleni rock'n'roll Richarda Kričice, kojem su pritom dobro iskakale vratne žile: bacio bi se na koljena, a Jerko bi se pridružio i naložio show do kulminacije! Jednom je neki totalno "napaljeni" obožavatelj skočio s balkona i slomio obje noge!
Kristala su disali punim plućima: Tucman, Glazbenjak, koncerti po Sloveniji, u sklopu šarenog programa Estrade uz Marka Novosela i Betty Jurković, pjevačke zvijezde šezdesetih. Za Radio Zagreb snimamo dva instrumentala - You are my sunshine i Vedro nebo. Sjećam se kako je snimatelj cijelo vrijeme prigovarao da saksofonist ima previše 'zmazan' ton!
Kad se ima na umu kako se sve to događalo od studenoga 1962. do lipnja 1963., jasno je kakav je to temp bio!
Premda nismo bili svjesni, na pomolu je početak kraja: Jerko odlazi za roditeljima u Njemačku, valja naći adekvatnu zamjenu. Jedini sakser koji bi nas mogao zadovoljiti bio je član Bezimenih - 'Mamut' Mahmut Ismailovski, a njegov je 'transfer' bio nemoguć. Premda su od tih dana prošle 33 godine, moram priznati da i danas dobijem žgaravicu kad se toga sjetim! Razlog je jedan "gospodin" - Mišo Markovina. Svojim nas je obećanjima opčarao, a što se sviranja tiče - bio je rođen da prati cirkuske programe. Dok je Jerko još bio u bendu, stalno se 'šuljao', pronalazio izgovore i ostavljao nas u uvjerenju da će bez teškoća skinuti repertoar. Na ljetnjoj gaži u Bolu, nakon Jerkova odlaska, spoznajemo svu šupljinu njegove interpretacije i tona . Pokušao sam sa Silvekom i Rikijem spasiti što se spasiti dade, ali je taj 'umjetnik' već spleo mrežu intrige nastojeći preuzeti bend i mene izbaciti iz igre. To mu je i uspjelo, pa teška srca potkraj rujna '63 napuštam Kristale. Nakon mog odlaska, Markovina mijenja i Rikija, premda je on, uz Sovu (Strijelci) i Margeta (Bezimeni), slovio za odličnog gitarista. Dolaze novi članovi, a od čvrste muške R'n'R svirke bend postaje skupina za ljetne terase. Tek tada 'izvorni' članovi - Krešo, Ivica, Silvek i Zlatko - daju 'nogu' tom spletkarošu.
Riki u početku 1964. opet dolazi u Kristale, a ja sam tada već bio alfa i omega Mladih. Bend pokušava još jednom, s izvornim članovima, napad na vrh: ponovni nastupi u Glazbenjaku, pa i u Beogradu, u TV emisiji Mostovi. Ali kad Riki dobije poziv za JNA, negdje potkraj lipnja 1964. sa zagrebačke će scene nestati Kristali. Odlazak trojice aduta bilo je ipak previše. Jer, bez aduta nema pobjede!
Walter Neugebauer
