| NEUGEBAUER
|
Danas: Barba i Miro uspješno vode Crvene koralje, Medo je nastavnik u Rudešu i svira za svoju dušu a ponekad i kao gost u starom bendu, Rudi Šimunec je poduzetnik, Dino Kras-Sarajlić živi sa svojom Jagodom (sestrom K. Metikoša) i klincima u Švicarskoj, kao priznati elektrotehničar. Mika Hižak živi u Kanadi, Kirby Bastajić je taksist a bavi se i glazbom. Boris Turina trener je tenisača u Njemačkoj, a Krešo Pavlić je donedavna kao službenik Croatia Recordsa u Bogovićevoj nudio sve glazbene novitete ali najradije - Crvene koralje!
S dečkima iz Crvenih koralja - Mirekom, Barbom i Medom - razgovarao sam u nekoliko navrata, a dan prije nego što ću predati ovaj rukopis obavio sam posljednji razgovor s mojim prijateljem Borisom Babarovićem. Valjalo je posložiti sve podatke, izabrati najvažnije pojedinosti iz bogate karijere Crvenih koralja, Crvenih đavola, tj. Crvenih dječaka... Pustimo dečke da sami pričaju svoju životnu priču! |
 |
Miro: Početak je negdje potkraj 1961. i u početku 1962. godine. Od prvoga sam dana želio zvučati kao moj veliki uzor Hank Marwin. Nije mi bilo jasno zašto ne zvučim tako, dok nisam vidio film "Veseli klub mladih" u kojem Marwin svira fender stratocaster s Vox AC 30 pojačalom - ja sam svirao Hoffner gitaru preko Suprem pojačala. ( op. W.N.N: Miro je, za razliku od mnogih tadašnjih gitarista čija su pojačala bili radio-aparati a gitare "delanci" iz kućne radinosti, imao sreće da mu tata radi u Njemačkoj. No, i to je dio povijesti zagrebačkog i hrvatskog rock´n´rolla!)
Prve su probe bile u našem stanu na Trgu žrtava fašizma 15. Uz mene, bili su Rudi (ritam gitara), Dino (bas gitara), Medo (bubnjevi), a naš prvi vokalni solist bio je Jelenko, čija su slabost bili Francuzi! Radili smo punom parom, Medo je ubrzo dogovorio i prvu gažu u Poletu, plesnjaku nedaleko od naše vježbaonice, moga stana.
Barba: Rudi i ja išli smo u isti razred, a u susjednom su razredu bili dečki iz Mladih tehničara. Dolazio sam na njihove probe, ali me je Rudi odvukao na jednu od proba Crvenih đavola. Kako sam se furao na Clifa Richarda, svirka Mireka i ostalih u potpunosti mi je odgovarala. Nismo se morali dogovarati o repertoaru: Clif i Shadowsi, znalo se!
Tada je Jelenko odustao od suradnje, a mi smo naše probe prebacili u Polet. Naš je sljedeći cilj bio nastup u Varijeteu. Gospodin Glovacki nas je već nakon prvog nastupa najozbiljnije upozorio da moramo promijeniti ime - zbog đavola, naravno! Jer, religija i glazba zajedno - svašta!
Medo: Moj je prijedlog bio da publika glasuje, da crvenima da prikladan dodatak. Zaintrigirali smo i gospodina Hundića, pa nam je za taj važan trenutak kreirao garderobu: crvene elegantne košulje s crnim hlačama. Varijete smo mogli tri puta rasprodati, toliko je rulje bilo! A prijedlozi kojekakvi, smiješni, prosti, glupi! Jednoglasno smo se odlučili za ime Crveni koralji, a tada sve počinje nekom ludom brzinom. 1963. snimamo prvu EP, udarna je stvar bila skladba našeg basista Dine "Rekla si, volimo se", uz još jednu vokalnu i dvije instrumentalna skladbe. U to vrijeme selimo iz Poleta na Ribnjak, koji je godinama bio naša matična čaga. Naravno, gostovali smo i na drugim plesnjacima: Tucman, Studentski centar, Vrbik, Medulićeva, ljeti i na Tuškancu, ponekad i u Glazbenjaku na maturalnim zabavama. Počinjemo se pojavljivati i na televiziji: "Mornar na triciklu", "Ekran bez ekrana", "Slavica i Mendo Mendović", "Magazin"...
U Zagreb se 1964. vraća naš najšarmantniji dečko, Karlo Metikoš, koji je internacionalnu slavu stekao u Parizu kao Matt Collins. "Preplašio" je i glasovitog Johnya Hollydaya, digao parišku Olympiju na noge, pravi svjetski lav! Mi smo mislili da nešto znamo o show bussinesu, a za njega smo svi bili amateri, bar kad je o sceni i izvedbi riječ! Gospodin Sinković, kao pravi meštar u svom fahu, organizira 150, možda i 160 koncerata u tri mjeseca po cijeloj tadašnjoj Jugi! Ludnica! Nakon te mamutske turneje bili smo željni odmora, pa 1965. odlučujemo provesti malo mirnije, u Zagrebu - svirka na Ribnjaku, snimanje EP-a.
Sve su naše ploče prodavane u srebrnim i zlatnim nakladama. Divna vremena za nas glazbenike, te lude šezdesete!
Barba: Nismo jednostavno željeli povjerovati kako Clif i Shadowsi gube popularnost, kako dolaze neki drugi, čupaviji i agresivniji klinci - Beatlesi, Stonesi, a Zagreb je pred ljeto ´65. dobio svoje mega-zvijezde: The Mladis. Ne šmiram ti, ali bili ste par godina ispred svih!
Medo ne bi bio on da već nije imao novi adut u rukavu: Alfonsa Vučera, koji je Koraljima napisao nekoliko prekrasnih hitova. Na Zagreb festu 1966. odnose prvu nagradu stručnog žirija i drugu nagradu publike s "Mirjanom", nagrađeni su i 1967. za skladbu "Ne pitajte za nju", a "Nemoj reći zbogom" publika 1968. nagrađuje trećim mjestom. Po uzoru na The Mladis, 1966. odlaze u Njemačku, gostuju u Stuttgartu, Hamburgu, Hannoveru. Ponovno će u Njemačku na dvotjednu turneju u sklopu programa "Našim građanima u svijetu", s meštrom programa Vikijem Glovackim, gdje će biti i prateća skupina estradnim zvjezdama Ivici Šerfeziju, Ivi Robiću, Arsenu Dediću... Suradnju nastavljaju i u tonskim studijima, pa su tako - što za sebe, što za druge - snimili šezdesetak singl i EP-ploča.
Zbog teških završnih ispita na Elektrotehničkom fakultetu, Crvene koralje 1966. napušta Dino, jer ritam turneja više nije mogao uskladiti s fakultetskim obavezama.
Barba, o tebi se pričalo da si bendovski Don Juan?
Barba: Pričalo se svašta! Medo i ja smo se često kladili hoću li neku ljepoticu baciti u horizontalni položaj. Medo je birao žrtve, a tko bi izgubio - plaćao bi pet večera u Gradskom podrumu, ne baš jeftinom lokalu! Ponekad bi "popušio" i koju pljusku, ali su cure uglavnom bile komunikativne, počesto i same Medeku dajući do znanja da je izgubio okladu. To su bili nezaboravni dani! (op. W.N.N: neko konkretno ime nisam uspio doznati, jer se Barba samo tajanstveno smješkao, govoreći kako gospoda šute i uživaju a svinje rokću i hvale se!)
Koliko smo Miro i ja bili igrači na prvu loptu, toliko je Dino bio romantičar: čekao je onu pravu, a nama su sve bile prave, makar i za jednu večer! Dino se smrtno zaljubio u sestru Karla Metikoša, predivnu curu, Jagodu. Bila je to ljubav kao na filmu - pisao joj je pjesme, gugutali su kao golubovi. A bio je ljubomoran kao pas: za jedne od svirki na Ribnjaku, neki je štemer s Trnja nešto u prolazu dobacio Jagodi, ona se požalila Dinu... tip je stajao uz binu dok smo svirali i provokativno buljio u našeg basista, a ovaj ga je punim volejom pogodio usred labrnje, frajer se je složio kao da ga je Muhamed Ali tresnuo! Koja panika! Već na sljedeću svirku pola je Trnja došlo "šorati" našeg Dinu. Medo je pokušao izgladiti situaciju, dobio je par kokseva, i ja sam popušio "mare", a na kraju je i murja morala urgirati! Tjednima smo se bojali, ali se sve nekako smirilo. No, kad bismo u zadnjem setu potegnuli neke oštrije stvari ("Lucille", "Long Tall Sally"...), došlo bi do opće tučnjave, i cure bi se umiješale! Ali, na "laganice" bi se duhovi smirili, kao da ništa nije bilo.
Miro: Naš novi basist bio je Mika Hižak, pun elana, zafrkant. Morali smo s njim navježbati naš koncertni program jer je Damir Gostl najavio neku turnejicu, možda i dvije, a na kraju se izrodila najveća turneja u povijesti: tri smo godine, od 1968. do 1971., svirali i do tri koncerta na dan - u 16, 18 i 20 sati, baš kao filmske predstave!
Medo: Te 1968. odlazim prisilno, na godinu dana, iz benda. Bio sam u JNA, a mijenja me Boris Turina, mladi i vrsni bubnjar. JNA je bila naša bolna točka: imali su svoje informatore, čim bi neki bend počeo kontinuirano raditi, "zasolili" bi pozivima, preko noći... Tako se i naš basist Hiza baš fino "udomaćio" u bendu, kad evo poziva da se u roku od 24 sata javi na odsluženje vojnog roka! Taj smo dan, kad je stigao telegram, baš svirali u travničkom Domu JNA. Izgrlili smo i ispratili "druga" našega, a on ravno za Zagreb, pa - na crno preko "grane" via Kanada! Privremeno je ulogu basista preuzeo naš tehničar Vladek Solenečki, i to čisto pristojno, a ubrzo novi basist postaje Vladimir Kirby Bastajić. Još za naše mamut-turneje uvodimo tada neuobičajen instrument - orgulje/klavir. Svira ga Krešo Pavlić, koji će našim članom ostati niz godina. Crveni koralji su bend dugog daha, preživljavaju mnoge stilove, padove, izmjene članova...
Imali ste fantastičnog uspjeha u nama danas stranoj državi, Srbiji?
Medo: Točno, čak je i njihov najveći "roker" Đorđe Marjanović odbio nastupiti iza nas, prepao se da ga ne isfućkaju... Na dan koncerta vozili bismo se u kočijama, svaki u svojoj, mlađarija bi trčala za nama, a mi bismo bahato bacali autogram-karte i uživali! Tim se kočijama za izlete koristio i presvetli Joža Zagorec!
Crveni koralji odlaze 1971./1972. prvi put u Rusiju, bilježeći desetu obljetnicu, uz imena poput Lade Leskovara, Zdenke Kovačićek, Josipe Lisac, Đurđice Barlović, Tonija Leskovara i neuništivog Matta Collinsa. Pola su godine svirali uzduž i poprijeko tadašnjeg SSSR-a! Barba '71. seli u Split, cijelu ga godinu mijenja Marijan Miše, ali se Barba ponovno vraća. Jer, on bez Koralja, oni bez njega - nezamislivo! Gostuju na svim jugoslavenskim TV postajama, Lado Leskovar zove ih 1973. u svoj show na slovenskoj TV: u sat vremena svirke uživo iz ljubljanskog Studentskog naselja, oduševljavaju publiku. Na beogradskoj su TV bili kao doma, singlice bi snimali onako usput, u jednom danu! Medo Badrić 1976. napušta Koralje, mijenja ga ponovno Boris Turina a njega, pak, višegodišnji član Zlatnih akorda Željko "Mačor" Marinac. Odlazi i jedan od prvih dobrih ritam gitarista Rudolf-Rudi Šimunec, koji će još jednom, u ožujku 1985., zasvirati s prijateljima Barbom, Mirekom, Kresom i "Mačorom" i snimiti "Zbirku rock'n'rolla 63-65" s tonmajstorom Brankom Podbrežničkim.
Euforije šezdesetih odavna nema, sedamdesete su bile podnošljive, ali Crveni koralji i dalje sviraju svojoj vjernoj publici. Uz Barbu, Miru i "Mačora", bas svira Zvonko Deda Gorički a Vlatko Medetski klavijature.
Jedno sigurno znam: sve dok će Barba stajati na bini i kidati srca curicama svih generacija, a Miro uživati u uspjelim solažama i ljutiti se na pokoji nečisto odsviran ton, bit će Crvenih koralja.
Želim im da proslave zlatni pir 2012. godine s dobrim starim rock'n'rollom!
