Bolesti uspjeha su bolesti idealiteta, osjećaja savršenosti. Bolest se ne javlja samo zato što se stremi uspjehu, nego tek kada je on postignut: mijenja se sustav vrijednosti, želja za idealnim pretvara se u ideologiju uspjeha.

Sustav "zvijezda" i mediji, poticani zajedničkim interesima, čine idealan, bolje rečeno - ekstreman model, u kojem osobnost u odnosu na okvire uspješnosti ostavlja malo slobodnog prostora. Život umjetnika je temeljen na vlastitom uspjehu. "Zvjezdani" sustav je zapravo tvornica za osobe: ne samo da se "zvijezda" otkriva, ona se izgrađuje i prepravlja, ako je potrebno. Postavši "zvijezdom", umjetnik postaje i polumitskim bićem. Ne događa se to samo umjetnicima nego i mnogima koji se bave nekom drugom javnom djelatnošću - političarima, industrijalcima-tajkunima, novinarima? uspješnim osobama izloženima javnosti.

Ikarusov sindrom jasno govori o čemu je rije? velik uspjeh vrlo lako dovodi do propasti. To je temelj tog sindroma, koji postaje velik problem za osobu. Kao i kod mnogih drugih bolesti, dolazi do poremećaja ravnoteže, u ovome slučaju o nesrazmjeru između ve?postignuta uspjeha i, što je važno, stremljenja koja postaju nerealna. Rije?je o beskompromisnoj težnji k idealnom, uza stalnu borbu: kroničan stres tako iscrpljuje organizam povezanim reakcijama organizma i poremećajima metabolizma.

Umjetnicima je želja za slavom profesionalna nužnost, posebice umjetnicima-izvođačima. Po pričanju Erica Claptona, Andy Warhol je jednom izjavio: "Jedina želja mladih umjetnika i glazbenika svih disciplina je da barem četvrt sata budu slavni. Traže najbrže moguće priznanje."

Pravi poveznik između publike i izvođača jesu emocije. Stremljenje k uspjehu, prema tome, čini dijalektički okvir između umjetnika, publike i medija. Sindrom Ikarusa je kod mnogih profesionalaca, posebice kod umjetnika, reakcija na od društva nametnute visoke standarde i očekivanja. Kako postići uspjeh postaje ideologijom i osoba ulaže svu energiju u jedan cilj - uspjeh, počesto pritom ne mareći za cijenu. Ikarus je svoje precjenjivanje vlastitih vrijednosti i težnju za uspjehom bez obzira na objektivne okolnosti platio fizičkom kaznom, što možemo povezati s poremećajem određenih funkcija kod umjetnika koji podlegne sindromu nazvanom po mitskom letaču. Ti poremećaji mogu biti vrlo blagih oblika no i najtežih, kliničkih. Blaži oblici mogu u početku biti korisni jer pojačavaju karakterne osobine umjetnika ispoljavajući se kao genijalna ostvarenja. Ali prejak otklon od realnosti i društva počesto vodi neuspjehu, a poslije možda i do propasti karijere. Citirajmo i Stinga: "Za uspjeh valja imati određenu dozu otkačenosti, ali je prava pobjeda preživjeti uspjeh i ostati zdrav."

S druge strane, uspjeh nekog umjetnika može biti i osrednji, pa će teško naći svoje mjesto u konzervativno uređenom društvu. To otvara probleme ljudi koji žive na rubu društva jer nisu uspjeli, odnosno nisu poznati: i tada su mogući ekscesi u nastojanju da se privuče pažnja nekim paraumjetničkim manifestacijama.

Pravu je ravnotežu i dinamiku teško postići, ali tome valja težiti i u umjetnosti i u svakoj životnoj situaciji.