Leaderi benda smo Hrvoje Vranko i ja, Beštek, ne? Zajedno brinemo o svemu. Jura Vrandeči� je više od suradnika, no on ne odlučuje o stvarima koje se tiču generalne politike benda. Nas trojica funkcioniramo na jednom vrlo visokom stupnju demokracije i to je prvi bend u kojem osjećam tu "europsku" demokraciju. Svatko zna što mu je posao, svi mogu raditi sve, sve se možemo dogovoriti, svako mišljenje se prihvaća. Znamo se i suprotstaviti i posvaditi, ali kada se nešto dogovorimo - to uvijek klapa. Tako da leader, u smislu da netko ima pravo veta, ne postoji.

Od 1994. godine postojimo kao Trio Trilikum. Ideja je bila da se zovemo Jazz Trio-Trio Trilikum, da bude malo igra riječi. No, ostali smo Trio Trilikum. Najprije je basist bio Dejan Potkonjak, a kasnije ga je zamijenio Jura. Da se lakše broji, od 1. siječnja ove godine smo Sakamoto Chang.

Zapravo, jedino je postava ostala ista. Sada je sve puno jasnije. Više-manje, racionalno smo odlučili da se ne bavimo tradicionalnim jazzom, odnosno da se ne bavimo isključivo tradicionalnim jazzom.

To je potvrda dijalektičke teorije da kvantiteta mijenja kvalitetu. Naprosto, broj tih promjena uzrokovao je i promjenu imena. Ako te to zanima do te mjere da ti moram ba� sve reći, odati sve tajne, onda stvar stoji ovako: Hrvoje Vranko i Dejan Potkonjak su me davne '93. pitali bih li htio da se nađemo vikendom uz čašicu pića i da malo sviramo standarde. Uzme� note, lista� i koji ti se svidi - malo svira�. Potom smo odlučili napraviti bend koji ľe funkcionirati, nastupati i raditi. Najprije smo radili aranžmane standarda. Uzeli bismo neki standard koji bismo našli u knjizi ili koji smo negdje čuli ili koji je netko od nas znao i koji nam se dopao, za koji je netko imao ideju za obradu. Uvijek smo nastojali aranžerski biti jaki. Ne toliko instrumentalistički, da svaki od nas bude veliki solist, nego ba� da se rade aranžmani, da pjesme zvuče poput slika. Imali smo "Ornithology", za koji smo htjeli da zvuči kao da pjevaju ptice, da se barem glasa tako. Da zvuči nekako "ptičje". To je bila jedna od koncepcija. Potom smo počeli raditi autorske pjesme, kao što je bila "Kasna berba". To je također bila jako jazzy pjesma i vrlo se dobro uklapala u taj repertoar standardnih pjesama. Otprilike tada, Dejan je otišao iz benda a došao je Jura. Tako smo sve više radili autorske pjesme, koje su poprimale jedan jači autorski pečat. Samim tim više nisu bile toliko u stilu jazza pedesetih, ultra traditional jazza. Zatim, treća ili četvrta promjena: ta se atmosfera definirala oko jednog jazz festivala u Lisinskom pretprošle ili prošle godine, kada smo shvatili da ono što sviramo ili što bi htjeli svirati - nije tradicionalni jazz. Shvatili smo kako ne želimo potrošiti svu energiju nastojeći stvoriti jazz feeling do kraja. Počeli smo razmišljati, tražiti, razgovarati i truditi se pronaći nekakav svoj izraz. Zaključili smo da je ono čime se mi bavimo crna Amerika: jazz, soul, rhythm and blues, zydeco, funk, funky, a tu je negdje i latin - samba, salsa, reagge i sve oko toga, sve te čokoladne glazbe, glazbe pofarbanih naroda, osim žutih i crvenih. Unutra su sve nijanse crne boje. To je s jedne strane bila ta spontana evolucija, a s druge smo, pak, razmišljali tržišno. S tim čistim, originalnim, purističkim jazzom - pure jazz, nema posla, nema tržišta, ako hoće� iskreno - nema novca, nema publike. To može� svirati festivalski, tu i tamo, nekoliko puta na godinu. To se jedno s drugim spojilo u ideju o bendu koji će biti komunikativan - s publikom, s nama, a time i sa jazzom. Nas smo trojica ipak poniknuli iz jazz tradicije, jazz je naša glazba. A. Acuna u jednom intervjuu kaže: "Možete mi reći - Acuna, sviraj latin, sviraj rock, sviraj jazz, no to će uvijek biti malo latin, jer ja sam latin freak!". Tako i mi, sviramo li Beethovena, to će zvučati malo jazz, koliko god se trudili da odemo iz tog filma. U tom je kontekstu nastao Sakamoto Chang. Odlučili smo i imenom potvrditi taj, za nas velik zaokret. Uzeli smo ime koje ima azijski prizvuk jer, uz ostalo, želimo i sebi i narodu priznati da je Azija entitet koji dolazi. Kao što je Amerika obilježila XX. stoljeće, tako će Azija zacijelo obilježiti sljedeće. O imenu Sakamoto... želio bih napisati, neću reći knjigu, ali priču ili nekakav zapis o tome što je to Sakamoto Chang. Ima jako puno asocijacija oko toga. Ono što me za sada najviše veseli a tiče se imena benda jest izvjesna doza šoka kad se ono spomene: ljudi se ili križaju ili smiju ili čude ili negoduju, ali uvijek se stvori bujan niz asocijacija i nakraju se počnu smijati i šaliti. Ta pozitivna vibracija je ono temeljno čime se mi bavimo, to ti je, eto, tako.