U uredu direktora diskografske kuće Orfej na svom radnom mjestu sjedi dobro nam poznat lik glazbenika, tamburaškog kantautora, kako se sam naziva - Miroslava Škore. Zavidna i obvezujuća društvena pozicija, ali i ne ba� uobičajena u našim razmjerima.

Gospodine Škoro, kad ste skladali, pjevali i razmišljali o glazbi, jeste li ikada maštali ili imali namjeru postati direktorom diskografske kuće?

Škoro: Nisam. Mislim da se meni puno toga u životu dogodilo o čemu doista nisam maštao, ali vjerojatno ima i stvari o kojima sam maštao pa mi se nisu dogodile. Život je takav - uvijek morate praviti određene kompromise. Ne kažem da su mjesto na kojem danas sjedim ili poslovi koje sam prije obavljao bili kompromisi, ali su dobrim dijelom bili i stjecaj okolnosti ili koincidencija. Ni po struci nisam predviđen za nekoga tko bi radio ovaj posao, a po vokaciji i životnom opredjeljenju sam glazbenik. Dakle, diskografska je kuća nešto što bi moglo uz to, pa i nešto najbliže mom životnom opredjeljenju.

Je li Orfej s današnjom ekipom dovoljno jak ili su na pomolu neke promjene zbog mogućeg novog uzleta Croatia recordsa?

Škoro: U svakom poslovanju postoji granica proizvodnih mogućnosti. Znači, s određenim brojem ljudi, koji su danas u diskografskoj kući Orfej, s određenim kapacitetima i svim onim što je nužno da bi se radio posao - možemo odrađivati određenu količinu posla. Smatram da se Orfej jo� nije organizirao do te mjere da postiže i dostiže tu granicu proizvodnih mogućnosti. Relativno smo joj blizu, naša želja bi možda bila četvrtina diskografskog tržišta u Hrvatskoj - da je pokrivamo u proizvodnom, dakle programskom, i distributerskom smislu. Što se tiče odnosa s drugim diskografskim kućama; uzleti, padovi, poslovni rizik - sve je to dio posla.

Kad ve� govorimo o nominacijama, je li Orfej ove godine dovoljno zastupljen ili su najveći dio kolača odnijele manje kuće?

Škoro: Porin je strukovna nagrada. U odnosu na količinu izdanja koje je Orfej imao otkako se odvojio od HRT-a, dakle u četiri mjeseca, srazmjerno smo zastupljeni. Ne možete očekivati da s desetak izdanja konkurirate kućama koje su radile cijelu godinu. Preuzeli smo, naravno, i stari portfolio Orfeja, no - zbog specifičnosti posla - mislim da on nije bio toliko zanimljiv glasačkom tijelu kao ono što je uslijedilo poslije 1. rujna 1997. Imali smo Petra Grašu, Olivera Dragojevića, Doris, Trio Gušte, Leteći odred - sukladno programskoj politici, odnosno količini izdanja, bilo je sasvim realno za očekivati da budemo zastupljeni u tolikoj mjeri. No, ističem - to je strukovna nagrada: možda uvijek ne prevladava mišljenje masovnih medija, publike i slušateljstva.

Za Porina ste osobno dvaput nominirani 1995. Sada imate nominaciju za najbolje skladanu folklornu pjesmu koju ste napisali sa Željkom Barbom. Je li suradnja s Majom Blagdan novi oblik vašeg rada? Hoće li "Kako je Stipa volio Anu" biti putokazom da se u budućnosti više okrećete pop izvođačima?

Škoro: Općenito ne volim podjele, pogotovu u glazbi. Morate znati dobro rasporediti sedam tonova i aranžirati, a sadržaj je zapravo kod svih isti. Ako govorimo o glazbi, postoji nešto što se zove forma ili glazbeni izričaj, pa kroz različiti instrumentarij i pristup možete imati žanrovsku podjelu. Ova je pjesma takva kakva jest. Tražili smo osobu koja bi ju mogla dobro donijeti i iznijeti. Nominacija za izvedbu dokaz je da smo bili u pravu, a nominacija za najbolju pjesmu skladanog folklora opet je dokazom da smo napravili razmjerno dobru pjesmu. Nominacija je sama po sebi ve� jedna velika nagrada. Tko će biti prvi, nije bitno kada si primus inter pares; važno je sudjelovati. Dakle, tko će danas/sutra pjevati pjesme koje radim sam ili u suradnji s nekim kolegama, ovisi najviše o izričaju, formi koju želimo dati. No, ostajem ponajprije tamburaški kantautor (ako ćemo ve� mene stavljati u tamburaške a ostale u neke druge vode).

Jedamput ste rekli kako ba� i ne pišete tipičnu tamburašku glazbu, kako kod vas ima premalo rakije i premalo slanine. Mislite li doista tako?

Škoro: To je taj sadržaj koji osjećamo - svatko osjeća na svoj način. Ja sam rođen u slavonskoj ravnici, u Osijeku, ali dijete sam roditelja koji su došli iz Imotske krajine, iz pasivnih krajeva Dalmacije. Odgojen sam u gradu koji ima tramvaj, išao sam na Osječko sveučilište, znam što je Coca-cola, studirao sam i kužim kompjutore. Sadržaj koji je refleksija trenutka u kojem živim uobličavam i donosim na tradicionalnom instrumentu naših prostora. Uvjeren sam da bi se to moglo izvesti i u drugom instrumentariju i jednako bi tako dobro moglo zaživjeti - osim onih pjesama koje su jedino i isključivo rađene na zasadama hrvatskog folklora, pogotovu onog slavonskog. Mogli bi ući u raspravu koliko su dobre kategorije Porina i što je zapravo folklorna pjesma. Ja sam, kao što sam ve� rekao, odraz vremena u kojem živim i mislim da je sasvim normalno da se izražavam na način na koji to činim, a s druge strane - to što upotrebljavam taj instrumentarij, samo je stjecaj okolnosti.

Tamburice se sviraju i u Sjedinjenim Državama. Uvijek lijepo govorite o američkom kolegi Jerryju Grchevichu. Hoćete li i dalje s njime surađivati?

Da, mogu to s radošću najaviti kolegama koji se bave tamburaškom glazbom. Onima iz drugih glazbenih žanrova, koji ne znaju tko je to, poručujem da je rije� o čovjeku koji bi kao najbolji instrumentalist mogao dobiti nagradu Status za tamburicu 'na neviđeno' - ako moja rije� nešto znači. Potkraj travnja iz obiteljskih razloga ponovno odlazim u Ameriku, no iskoristit ću prigodu i odraditi tri nastupa za fondaciju Dora. To je zadovoljstvo i obveza koju mi glazbenici imamo i prirodno je da to činimo. Premda, normalno je da nogometaši moraju biti plaćeni kad se loptaju, a mi to radimo humanitarno ... kada pjevamo, mi se, kao, veselimo; pa što - kad se veselimo, veselimo se mi, vesele se oni - netko uzme novce i to je, kao, dobro. U Sjedinjenim Državama bit ću s Jerryjem i radit ćemo nešto. Što će to biti ne znam, ali kad smo nas dvojica zajedno - uvijek se nešto izrodi.

Tamburica je bila zapostavljen instrument - mogli bismo reći da je danas prvi hrvatski instrument, možda čak i zloupotrebljavan. Kako upotrebu tambure svesti na razumnu, normalnu i korisnu mjeru?

Škoro: To ponajviše ovisi o ljudima koji se tamburicom, u bilo kojem obliku, služe kao izražajnim sredstvom. Kada je upotrebljavate, morate za to imati razloga i to doista mora izvirati iz pjesme. Ako je to podilaženje nekom trećem ili četvrtom... S druge pak strane, stvoren je privid dominacije tambure. Programska politika određenih medijskih krugova stvorila je kod mnogih taj privid. To, u svakom slučaju, nije dobro za tamburicu, izvođače i autore. Govori se o poplavi i pošasti tamburice, no trebali bi biti svjesni činjenice da nemamo mnogo tamburaških izvođača, odnosno 'zvijezda', ni muških a pogotovu ne ženskih. Kod bendova je bolje; jednostavno imamo de facto i de jure situaciju. Gledano de jure - postoje televizijske emisije koje se bave tamburaškom glazbom ali, ruku na srce, u pravom smislu te riječi tamburaška scena ne postoji. Ima malo onih koji se profesionalno bave tim poslom, žive jedino i isključivo od toga, svaki projekt prate s određenim brojem video spotova, potrebitom medijskom promidžbom, ne postoje specijalizirani listovi - upravo iz tog razloga imate tamburaške bendove koji su počeli koketirati s pop glazbom i drugim glazbenim izričajima, kako bi se približili drugoj vrsti publike i kako bi si u medijima otvorili prostor. Na pravu mjeru svest će se u onom trenutku kada se njome budu bavili uistinu tamburaši i kad dođe do razlučivanja, pogotovu na televiziji - kada će svaki žanr imati zastupljenost u programu; ravnopravno i sukladno traženjima publike i slušateljstva.

Vi ste prvi i jedini direktor diskografske kuće iz baze. Što ćete učiniti da status glazbenika bude ne samo zaštićen nego i promican?

Škoro:Vratiti tvornice radnicima, he he. Rekli ste pravu rije�. Imamo različite instance na kojima se glazbenici pokušavaju organizirati i dogovoriti. Tu je Hrvatsko društvo skladatelja, ZAMP, HGU - koja bi trebala biti temeljna i masovna organizacija ili sindikat, Hrvatsku udrugu za zaštitu izvođačkih prava - koja je također poželjna, bitna i postoji u svijetu. Ustrojava se Hrvatska diskografska udruga, što je paradoksalno. U svijetu su se uglavnom prije organizirali diskografi; kod nas izvođači i autori pomažu diskografima da se oni organiziraju - to su opet okolnosti u kojima živimo i moramo se tome prilagoditi. Imamo Hrvatski glazbeni odbor koji bi, kako ga zove Zrinko Tuti�, trebao biti 'glazbeni VONS' u kojem sjedi nekoliko važnih glava hrvatske glazbene industrije, sve to zajedno čini hrvatsku glazbenu industriju. Razgovarajući o nekim stvarima i problemima s kojima se glazbenici susreću, svojedobno sam parafrazirao naziv vašeg i našeg lista Status, pa sam rekao da je temeljna stvar za koju se hrvatska glazbena industrija, odnosno hrvatski glazbenici moraju izboriti - status. Onoga trenutka kada ga označimo i jasno odredimo, zauzmemo određene pozicije u društvu - bit će nam mnogo lakše u životu. Ponekad mi je jako teško ujutro odrediti svoj radni dan i reći što sam ja toga dana. Jesam li autor, izvođa� ili sam, u tom trenutku, diskograf? To su nužno ne uvijek konfliktne, ali suprotstavljene stvari. Autori štite svoje i nikad im nije dosta, izvođači smatraju da su oni jako važni i također im nikada nije dosta, diskografi su ljudi koji ih pokušavaju iskoristiti kako bi ostvarili nekakav svoj profit. Poznavajući i jednu i drugu, a sada pomalo i treću stranu, pokušavam balansirati i napraviti nešto što bi bilo najbolje za glazbenika, za glazbenu industriju ili, kako ja to zovem, oformiti hrvatski glazbeni hranidbeni lanac. Vrlo je važno da svi, respektirajući i uvažavajući drugu stranu, pokušaju pridonijeti razvoju hrvatske glazbene industrije i zaraditi dovoljno za sebe, ali i prihvatiti činjenicu da autori bez izvođača vjerojatno ne bi ba� svi mogli biti kantautori, pa bi bili mnogo oštećeniji. Izvođači moraju prihvatiti da su autori ti koji pokreću glazbenu industriju dajući joj ono što je najvažnije - pjesmu. Diskografska industrija morala bi to objedinjavati i upakirati u nosa� zvuka i slike te na najidealniji način (manje troškova, više profita) plasirati na hrvatsko glazbeno tržište. Hoću li u svemu tome uspjeti, ne znam. U našoj industriji imamo divnih, krasnih i sposobnih ljudi koji imaju ideje slične mojima. No, opet se moramo vratiti na uvjete u kojima radimo; na neriješen status intelektualnog vlasništva, odnosno Zakon o autorskom pravu, koji će izmjenama i dopunama biti usklađen sa svjetskim standardima. Ne možemo ući u Svjetsku trgovinsku organizaciju ako to nemamo riješeno. Želim da to ne bude kozmetički zakon, nego da ima najvažniju stranu - sankcioniranje. Ako ga sada netko ne poštuje, vuče� se po sudovima i ne može� istjerati pravdu do kraja - to je najgore! Jer, ako ne može� sankcionirati prekršaj, zakon ti ni ne treba. Važno je suzbiti pirate, uvesti pravnu državu i urediti tržište nosača zvuka koje je sada stihijsko, kao i gospodarski oporavak Hrvatske. Treba smanjiti nelikvidnost koja je pogodila i diskografsku industriju, a preko nje i autore i izvođače. To je zamršen čvor. Jeste li nekad išli na 'ribičiju'? Volim pecati; kada se zamrsi sil, možete sve odsjeći na početku i kraju te zavezati čvor, no to više nikada nije ono pravo. Ili ćete sve odsjeći, baciti i staviti drugu udicu. Treći način je ono što ja prakticiram: proba� to pomalo razmrsiti, izgubi� malo vremena, možda i poneku ribu koju si u tom trenutku mogao uloviti, no uštedio si jer nisi bacio silk i udicu - i tu si negdje. Danas svaka bakica koja želi imati dopunski izvor prihoda uzme dva, tri kazetofona i presnimava; radi što hoće. Tako veliku štetu imaju autori, izvođači, diskografi, ali i hrvatska država. Ako je Jugoton, tj. diskografska industrija na području Hrvatske, u sastavu bivše države, proizvodila desetke milijuna proizvoda, raspadom sustava morali bismo, idealno, proizvoditi barem 7-8 milijuna nosača zvuka i slike na godinu. Sa sigurnošću tvrdim da to nije tako. Dakle, razlika od tri, tri i pol milijuna nosača zvuka ide piratima.

Kada će se regulirati taj administrativni dio posla, koji je također vrlo važan: ispisivanje izvedenih programa, autorske atribucije?

Trebat će za to jo� vremena. Kada ste u situaciji u kojoj je hrvatska država, a to je uistinu faza stvaranja države (sad govorim kao diplomat!) iz nekih divljih, poludivljih i sličnih interesnih zajednica u kojima smo bili (gdje smo elemente državnosti imali u većoj ili manjoj mjeri, uglavnom - minimalno), imate određene prioritete. Za konstituiranja države, to nije na listi prioriteta, mnogo je drugih stvari koje morate prije regulirati. Sada je pravo vrijeme da se to pitanje pokrene, ali trebat će vremena da to zaživi i u pravnome smislu i u glavama ljudi koji bi trebali shvatili da je nedopustivo praviti tuđe kazete.

Kruha i igara, barem je kod starih Rimljana to funkcioniralo ...

Kruha i igara ... to je krajnost u situaciji kad je sve drugo u anarhiji, pa neka se narod veseli dok to prođe. Ne, morate imati druge pretpostavke da bi sve skupa zaživjelo. Ni u zapadnome svijetu, u koji se danas ugledamo, nisu te stvari bile primarne. Kod njih je to došlo nakon mnogo godina, rade po autorskim zakonima koji su napravljeni i prije stotinu godina, ali su svoju državu napravili prije pet stotina godina. Mi smo je napravili prije sedam godina, pa ako napravimo regulativu oko intelektualnog vlasništva za deset godina, napravit ćemo sve mnogo brže nego oni kojima je trebalo četiri stotine godina.

Koliko je Hrvatska glazbena unija uspjela srediti stvari na estradi?

Škoro: Imao sam zadovoljstvo u tome sudjelovati od početka. Do danas je mnogo toga napravljeno, premda smo jo� daleko od onoga kako bi moglo i trebalo biti. Valja naći uporište i u zakonodavstvu - HGU jo� nikoga nije sankcionirala u pravom smislu te riječi, niti mu je mogla pomoći da u potpunosti riješi svoj status. Dobro je da postoji, riješila je neke stvari, na dobrom je putu da neke riješi, ali HGU jo� nije sindikat koji bi kao temeljna organizacija svih glazbenika rješavao status svojih članova, točnije - jo� nije u takvom položaju da ga može riješiti. Mislim da će do toga doći, a ja ću tome pridonijeti koliko god budem mogao.

Počasni ste predsjednik osječke Podružnice HGU-a. Koliko se tamošnji cehovski problemi razlikuju od problema drugih podružnica?

Škoro: Nema neke velike razlike osim što je Osijek, jednim dijelom stjecajem okolnosti a drugim svojom krivnjom, u glazbenom smislu razmjerno marginaliziran. Nemamo mogućnost sudjelovati u glazbenom životu i industriji zemlje onoliko koliko bismo trebali sudjelovati, tim više što je Osijek oduvijek bio rasadnik glazbenika. No, oni su potvrdu uvijek tražili izvan Osijeka, pa nije zaživjela jezgra poput one u, primjerice, Splitu. I riječka je scena zanimljiva, o zagrebačkoj ne želim niti govoriti, ona je čak dominantna... U Osijeku nešto takvog ne postoji. Postoje kvalitetni ljudi, želje, htijenja, ali u ovom poslu treba imati nešto. Što je to nešto - jo� nismo uspjeli otkriti. Ipak, postoje realne pretpostavke da se to uskoro izdefinira. Bitno je imati ljude od ideje koji su voljni raditi. I jedno i drugo postoji, samo se treba znati nametnuti.

Rekli ste da je Osijek grad koji vas nikada nije podržavao, hoćete li možda i time pokušati to promijeniti?

Ako sam to ikada i rekao, nisam mislio na 160 tisuća Osječana, ljude iz branše i publiku, nego na određene gradske strukture koje možda nisu znale prepoznati neke stvari, pa ih zato i nisu podržale. Mislim da je Osijek jedan od rijetkih gradova koji nije uspio riješiti status sjedišta HGU-a, nego se to rješavalo interno - u Splitu ili Rijeci bilo je drukčije. Dok se neke stvari ne promijene, osječkim će glazbenicima vjerojatno biti teže nego onima iz drugih gradova.

Najavljuje se posjet naših susjeda. Kako ih treba dočekati?

Moj je osobni stav da hrvatska glazba i glazbenici imaju dovoljno snage iznijeti svoj posao, kvalitetno ga odraditi i nema potrebe za bilo kakvim surogatima izvana. No, kako je jedamput rekao Ante Prkačin, i Whitney Houston lijepo pjeva - dovedimo onda Whitney Houston! Što se samog posla tiče, ne mislim da se hrvatski glazbenici trebaju bojati bilo koga tko bi došao s istočnih područja. Imamo svoj glazbeni izričaj u kojem smo dominantni, bili smo takvi i u bivšoj Jugoslaviji. Zabavno-šlagersko-pop scena je kod nas uvijek bila mnogo jača, vladali smo njome, a Jugoton je bio najveća diskografska kuća na ovim prostorima. S druge strane, postoji jedan emotivni momenat koji ne smijemo zanemariti ali i čisto praktična stvar; danas-sutra, kada se do kraja izreguliraju svi odnosi - možda dođe do suradnje. Osobno, kao izvođa�, autor i diskograf, nisam nimalo zainteresiran za bilo kakvu suradnju.

Ne čini li vam se da se na mala vrata ti utjecaji znaju ušuljati i u radovima naših autora?

Živeći ovdje ... pa ne možemo uzeti Hrvatsku i nekamo je odseliti! Nisam glazbeno obrazovan do te mjere da mogu suditi, ali normalno je da smo izloženi različitim utjecajima. Kao što su i drugi izloženi našima. Razgovarajući s profesionalcima koji su završili glazbene akademije i bave se teorijom glazbe, spoznao sam da mnogo više našeg ima na 'onoj strani' - što su oni prihvatili, a mi se toga olako odrekli, nego onoga što je njihovo pa su dali nama. Valcer nikako nije njihova glazbena forma i glazbeni izražaj. Jako dobro znamo što je u ritmičkom smislu 7/8, 9/8, međutim ni to nije, ako ćemo biti vrlo vulgarni i direktni, proizvod srbijanskog glazbenog miljea. To dolazi daleko istočnije, oni su tu bili samo most u jednom trenutku. S druge pak strane, ne vjerujem da itko od mojih kolega, autora u Hrvatskoj, ima namjere prodavati, podilazeći publici, nešto 'od preko'.

Dolazeći u Orfej, htjeli ste pomoći neafirmiranim autorima, novim imenima. Rekli ste da je s takvima bolje raditi. Gdje su ti novi ljudi?

Za mladu diskografsku kuću poput Orfeja vrlo je važno da se u početku predstavi kao ozbiljna, relevantna tvrtka za koju su zainteresirani etablirani izvođači s visokim nakladama. Do njih vam je stalo, jer oni donose posao. Želite li nešto zaraditi, dobro je imati drage prijatelje koji su ve� uspješni a bitni su za posao, kako bi se stvari pokrenule i ostvarili prihodi. Sljedeća faza, koju bih volio imati i u koju ćete se vrlo brzo uvjeriti, jest da otkrivamo nova imena i plasiramo ih. Najlakše je uzimati visokotiražne koji jamče određenu količinu proizvoda. Sve drugo je rizik, ali da biste se mogli upustiti u rizik, morate akumulirati određeni novac za ulaganje u one koji su u poslovnom smislu neafirmirani. Morate biti u stanju financijski amortizirati promašaj. Jer, u diskografiji urednici, osim osobnih afiniteta i praćenja svjetskih trendova, moraju pratiti i ukus publike; previd je mogu�. U klasičnoj smo glazbi imali nekoliko projekata: Martinu Filjak, Klince s Ribnjaka - to su pokušaji da te koji nisu blockbusteri povučemo, a to ćemo pokušati napraviti i u drugim glazbenim žanrovima. Imamo samo dvije redakcije; narodnu glazbu i pop/rock, a s obzirom na to da su naši urednici dosta verzirani u svom poslu, preuzimaju i druge glazbene žanrove. Ba� na području pop/rocka imat ćemo uskoro nekoliko novih bendova pa ćemo vidjeti jesmo li pogodili ili nismo. Nažalost, nema ih puno.

Jeste li zadovoljni ljudima, kako onima koje ste u Orfeju zatekli, tako i onima koji su došli s vama?

Orfej je bio dio Glazbene proizvodnje HRT-a i fizički je u formalno-pravnome smislu upošljavao dvije i pol osobe. Dvije osobe u stalnom radnom odnosu i jednu preko ugovora. Drugi su bili volonteri, ljudi koji su radili ili za Glazbenu proizvodnju HRT-a ili vanjski suradnici angažirani ovisno o žanru, projektu i slično. Ti su ljudi ostali u Orfeju, s tim da smo osobu pod ugovorom primili u stalni radni odnos. Oni, pak, koji su došli u Orfej, uglavnom su vrsni diskografski znalci. Na tržištu radne snage mogli smo dobiti jednog Sinišu Škaricu, Vojka Kundića, Ivanku Butkovi� - tu smo se doista dobro ekipirali. Širenje u kadrovskome smislu iziskivalo bi dodatne financijske napore, što za sada ne bismo mogli podnijeti - možda je i to jedan od razloga što nemamo više nominacija za Porin. Jednostavno, ne možemo objaviti više nosača zvuka nego što ih objavljujemo. Možda dva ili tri možemo, ali sve više od toga bilo bi nerealno očekivati, počelo bi se raditi površno a to u poslu nije poželjno. Naša predanost poslu najbolje je iskazana kroz tiraže naših izvođača, od Graše koji je prodao više od 70 tisuća i Olivera, čija je tiraža 30 tisuća, do svih drugih - Doris, Minee, Letećeg odreda i Trio Gušta, kao i Zadarskog festivala koji smo veoma korektno odradili. Svi su kod nas svoj zadnji projekt prodali bolje nego onaj prije toga u nekoj drugoj diskografskoj kući.

Glazba, diskografija, diplomacija, voditeljstvo ili nešto četvrto - gdje vidite sebe u budućnosti?

Teško je pitanje, ne znam. Kod mene se to nikad ne zna, ali jedna stvar je sigurna. Glazba je uvijek bila važnim dijelom moga života, sve što sam radio proistjecalo je iz glazbe. Ako ništa drugo, barem sam kroz glazbu, svirajući, upoznao ljude koji su bili temelj nekakvom drugom poslu. To je stalnost u mom životu a sve drugo mogu biti varijacije na temu. Glazba je ishodište i vjerojatno ću danas-sutra u njoj i završiti. Ne kažem ba� da ću umrijeti negdje na gaži, ali ni to nije isključeno.