Na kraju tekstova o starim glazbalima kojih je osnova pisak s jednostrukim udarnim jezičcem, valja nam se vratiti na početak - do onog čovjeka koji je, u dalekoj prošlosti, začuo čudesan zvuk što ga stvara jezičak trstike pod naletima vjetra. Ni jedne gajde, dude, mih, šurle .., ma koliko lijepo izgledale, ne bi mogle funkcionirati da nema tog malog komadića trstike koji nazivamo pisak. Stari majstori često kažu da je sve srazmjerno lako izraditi, ali napraviti pravi pisak - počesto je najteže. Pisak je duša glazbala. Ponekad samo o pisku ovisi hoće li neke, primjerice, gajde zvučati resko, pomalo nervozno ili blago i gotovo uspavljujuće, hoće li bi ti glasne ili tihe, hoće li se oko osnovnih tonova čuti još neke čudne 'vibracije'... Sve su to nijanse i značajke piska na koje gotovo ne možemo utjecati, a ovise o strukturi trstike, mjestu na kojem je rasla, podneblju, vrsti ... Počnimo od početka: kako napraviti pisak od trstike?

Pretpostavimo da imate komadić trstike iz Istre, Slavonije, Baranje, Hercegovine ili odnekud s dalmatinskih otoka (premda kažu da je za piskove najbolja makedonska trstika), da je ta trstika dovoljno suha i da stijenka nije previše tanka, tj. da ima dovoljno 'mesa'. Najprije se trstika odreže tik iznad koljenca, tako da gornji kraj ostane zatvoren, a potom se na drugom kraju odreže do dužine koju želimo (obično od četiri do sedam centimetara). Taj drugi kraj mora ostati otvoren. Zatim se malo ispod koljenca oštrim nožićem zareže poprijeko u 'meso' trstike do šupljine piska, a onda oprezno odlupi jezičac prema donjem, otvorenom kraju, ali ne do kraja. Najbolje je raditi što tanjim i oštrijim nožićem, kako se jezičac ne bi slomio: to se ponekad zna dogoditi i kad je trstika previše suha. Najbolja je suha ali elastična trstika. Jezičac se potom po čitavoj dužini malo stanji, prema osjećaju - ni previše ni premalo.

Takav pisak ponajčešće odmah ne prosvira: valja ga malo "nagovoriti". Za to ima nekoliko načina - prvi je da se nožićem jezičac malo izvije prema van, pazeći pritom da se ne slomi, a drugi je da se tupim krajem nožića malo zagrebe po korijenu jezičca, nakon čega se pisak malo otvori i, obično, prosvira. Nedostatak ta dva 'tretmana' jest u tome što se jezičac opet nakon nekog vremena zatvori. U tom je slučaju najbolje u korijen jezičca, s unutarnje strane, umetnuti dlaku - nakon toga pisak može svirati godinama bez dodatnih 'intervencija'. Ponekad su stari majstori korijen jezičca palili šibicom ili užarenom žicom, poslije čega bi se jezičac otvorio (uslijed djelovanja topline), ali jednostavniji je i bolji način podmetanje dlake.

Za piskove se obično uzima trstika koja je dovoljno tanka da tijesno ulazi u cijev diplice, gajdunice ili prebiraljke miha. Ako je preširok, pisak se pri dnu malo stanji, a ako je pretanak pa upada u rupu, obmota se pri dnu navoštenim koncem ili papirom. Nekada su se piskovi bacali u vruće ulje ili mast kako bi bili donekle otporniji na vlagu i promjene temperature, na što su sva glazbala toga tipa prilično osjetljiva.

Piskovi se nisu izrađivali samo od trstike nego i od bazge. Postupak je vrlo sličan kao i kod izrade piska od trstike, no najprije valja tvrdim štapićem istisnuti mekanu srčiku i dobro očistiti unutrašnjost te oguliti vanjsku koru. Takva je cjevčica otvorena na obje strane, pa se s jedne mora začepiti kudeljom, voskom ili malim komadićem drveta. Dalje je postupak isti kao i kod trstike, s time da treba neko vrijeme da se bazga osuši i da pisak bude upotrebljiv.

Ako je ton piska koji smo napravili previsok, sitan, možemo ga 'ukrupniti' produživanjem jezičca (koji malo više zarežemo prema dolje), većim otvaranjem piska (npr. utiskivanjem dlake što više prema korijenu piska uz pomoć tankog papira) ili nalijepivši gvalice pčelinjega voska na jezičac (time se on opterećuje pa ton postaje dublji). Posljednji je način najpraktičniji - postane li ton uslijed promjene temperature predubok, dovoljno je skinuti malo voska da sve opet bude u redu.

Ako je ton odmah na početku predubok, pisak skraćujemo podvezivanjem jezičca namotom konca i pomicanjem namota prema gore.

Upravo zato kažem da su piskovi duša gajdi, diplice ili miha - pisak određuje kako će zvučati pojedino glazbalo i baš je u tome bogatstvo takvih glazbala: što svako zvuči specifično, osebujno i jedinstveno.