Nagrada za promicanje glazbenog stvaralaštva - Porin, za djelovanje Zagrebačkog kvarteta, Zagrebačkom kvartetu ne znači samo poticaj za daljnji rad nego i rezimiranje svega onoga što se radilo zadnjeg desetljeća u ovom sastavu, ali isto tako i sjećanje na sve nekadašnje članove Zagrebačkog kvarteta. Ideja s kojom je Kvartet osnovan bila je, koliko je moguće, predstaviti domaće glazbeno stvaralaštvo a isto tako i izvođačku praksu, što je bilo godinama temelj djelovanja kvarteta. Čak i prije samog službenog osnivanja, koji je osnovan 1919., godinu dana ranije 1918. pod nazivom Zagrebački kvartet, Vaclav Huml tada sa svojim učenicima i Jurajem Tkalčićem na violončelu izvode netom napisani Kvartet Dore Pejačević, koji je jedno od njezinih kasnijih djela i koje je doživjelo veliki uspjeh. To djelo izvedeno je i u Pragu, s obzirom da je Huml bio češki violinist, premda je čitavo svoje djelovanje posvetio Zagrebu. Izvedba je bila u dvorcu grofice Nadherny. Taj dvorac je nedavno obnovljen i nakon više od osamdeset godina ponovno će se glazba Dore Pejačević, koja je bila bliska prijateljica s groficom, izvoditi, a u ovom slučaju ponovno u izvedbi Zagrebačkog kvarteta i to u istom dvorcu. To spominjem samo kao kuriozitet zatvaranja kruga ideje s kojom je Kvartet osnovan. Čitav niz članova koji su prošli kroz ansambl, uglavnom najistaknutiji gudači Zagrebačke gudačke škole i nekoliko onih koji čak i nisu ovdje bili školovani dali su svoj doprinos radu Kvarteta. Prve snimke datiraju iz 1933. i snimljene su za BBC i od tada je Zagrebački kvartet snimio desetke LP-ja i sada CD-a. Tako je djelovanje Kvarteta vezano ne samo uz našu sredinu, nego i doslovce uz glazbene centre, praktički, cijelog svijeta.

U zadnjih petnaestak godina Kvartet je ponovno stasao. Svaka nova generacija morala je savladati onaj osnovni repertoar i isto tako dati poticaj da bi se za Kvartet dalje pisalo. Tako je za Kvartet i u ovom sastavu napisan čitav niz djela od strane naših renomiranih skladatelja pa sve do ovih sada najmlađih. Praktički svake godine izvodimo po nekoliko praizvedbi i na taj način Kvartet i dalje s idejom prezentiranja domaćeg glazbenog stvaralaštva putuje i u zemlji i u inozemstvu.

Uz to nastojali smo zaokružiti rad Kvarteta nekolicinom snimljenih filmova i kod nas i nešto u inozemstvu, kao npr. Njemačkoj, a u zadnjem razdoblju smo snimali za Hrvatsku televiziju čak i u Izraelu. Pred nama su sad gostovanja u Poljskoj, a u idućoj sezoni čini se da će se Kvartet okrenuti jednom novom načinu djelovanja. U pregovorima smo za čitav niz promocionih koncerata što će Kvartet i programski odvesti u neke vode u kojima još nismo bili .....snimanja i neke filmske glazbe i ponovno jedan avangardni pristup. Ove godine Kvartet završava dugoročni projekt obilježavanja godišnjice (lanjske godine) Ludwiga van Beethovena i snimanja njegovih posljednjih kvarteta. Tijekom godine biti će snimljen i izdan zadnji, treći CD iz serije. Uz to iz Izraela, u međunarodnoj koprodukciji izaći će CD pod naslovom "Sedam posljednjih Kristovih riječi na križu" Josepha Haydna i koji iza sebe nosi priču o odlasku Zagrebačkog kvarteta u Izrael. CD je snimljen u kripti crkve Sv. Ane u kojoj se rodila sv. Marija. Inače i akustički i sam prostor nosi neku snagu. CD će se naći u prodaji i u samom Jeruzalemu i u većini ostalih zemalja gdje postoji distribucija.

Porin bi kao diskografska nagrada daleko veći doprinos imao u ovom segmentu klasične glazbe kada bilo moguće imati paralelno organiziranu dodjelu Porina na dvije lokacije. Organizacijski je to možda malo komplicirano. Morali bi imati jedan dio gdje bi bila potpuno estradna situacija, onako kako je zamišljeno sa svim mogućim efektima, koji su uobičajeni, ali isto tako i, u istoj dvorani ili u nekom drugom prostoru, jedan koncert koji bi bio posvećen klasičnoj glazbi. Nije to zato što bi to trebalo izdvojiti, na kraju krajeva u struci smo mi svi blizu, nego zato što je i sama namjera i odnos publike u estradnoj glazbi prilično drugačiji nego što je u klasičnoj glazbi. Klasična glazba svojim razvojem do baroka te od baroka nadalje je krenula u smjeru u kojem glazba gotovo na jedan blizak emocijama, ali i ipak jedan filozofski način ocrtava odraz života, odraz svih segmenata života u onom najljepšem smislu. Ta jedna i bliskost i emocionalna povezanost s čovjekom je nešto što klasična glazba odražava pa zato i postoji potreba za određenim uvjetima. Estrada, često puta, ima potpuno drugačiji motiv. Unutar segmenta klasične glazbe također imamo nekih kratkih, virtuoznih, "zabavnih" kompozicija, koje su u svojoj namjeri, svojoj biti, zapravo, sličnih motiva koje ima estrada. Ali klasična glazba sama za sebe, ako se govori o velikim djelima kakve su simfonije ili na kraju krajeva u onome što je avangarda, zahtijeva određenu koncentraciju, određene uvjete i određeni način prezentacije koji je bitno drugačiji u odnosu prema estradi. Zato smatram da bi Porin se morao voziti na više kolosjeka. To znači da estrada ima sve uvjete, organizacijske i izvedbene koji su potrebni da se ona najbolje prezentira, a da klasična glazba, tako zvana neki kažu, ima pak, potpuno normalne uvjete na koje smo mi navikli da bi smo mogli prezentirati onu glazbu kojm se mi bavimo, a slično mi se čini da bi moglo biti i za filmsku glazbu i jazz koji se može prikloniti ili jednom ili drugom, tj. isto zahtijeva neke posebnosti. Eto, u tom smislu mi se čini da bi Porin mogao doživjeti određeno poboljšanje te imati i veći značaj ne samo u Hrvatskoj nego i preko granica. Takvom organizacijom mogao bi privući i daleko veći broj slušateljstva jer bi svatko mogao birati ono što ga zanima, a ovako smo svi prisiljeni na određeni kompromis, koji ide k tome da mi možemo pričati o tome što smo napravili, a to prezentirati na samoj dodjeli Porina, praktički, u današnjim uvjetima nije moguće.

Ova Nagrada nama puno znači ne samo zato što je to nagrada za glazbeno djelovanje i promicanje glazbe nego zato što se odnosi na cjelokupno djelovanje Zagrebačkog kvarteta što je potvrda i struci. Struka je osnov djelovanja u našoj glazbi, odnosno organiziranjem struke od samog početka, od Odbora za glazbu s Hermannom BollŹom na čelu pa sve do danas s Hrvatskom udrugom orkestralnih i komornih umjetnika i Hrvatskim društvom glazbenih umjetnika struka čini onaj osnov za glazbu važnog, skoro bih rekao, lobiranja. Možemo biti zadovoljni s našom publikom jer je ona nešto što je i održalo ne samo Zagrebački kvartet, već sve ostale naše ansamble da godinama djeluju u našoj sredini. Čini mi se da se taj živi interes za glazbu od kojeg živimo i koji nam je nužan za nastavak našeg djelovanja sve više širi i glazba sama po sebi svake godine i u svakom novom periodu dolazi do sve više i više slušatelja bez obzira na to što se situacija u pristupu glazbi pa i kroz ovih zadnjih desetak godina bitno izmijenila. Ne trebamo zaboraviti da smo danas okruženi glazbom gotovo cijeli dan, putem radijskih aparata, postoje ploče, snimke, televizija i tako dalje. Na taj način je sam odnos slušatelja prema glazbi, pogotovo prema živom koncertu izmijenjen u odnosu na okolnosti koje su bile nekada, a upravo zbog toga važan je rad struke jer sasvim sigurno naše slušateljstvo želi vidjeti živog umjetnika na sceni i ukoliko se ne bi zalagali za daljnji razvoj struke u jednom pozitivnom smjeru moglo bi se dogoditi da kad stvarno zaželimo vidjeti tog živog umjetnika, kao što je Menuhin pred nekoliko godina rekao: "Možda ga tada više neće biti.". Upravo i u tom smislu i zastupanje prava umjetnika i sve moguće akcije koje su pokrenute u smislu zaštite, od medicinske zaštite pa do zaštite izvođačkih prava i konačno do funkcioniranja glazbenog sistema u kojem se glazba kreće. Dakle, organizacijske strukture od velikih ansambala, velikih orkestara sve do pedagoških institucija sve je to nešto o čemu struka mora voditi brigu.

Današnja situacija u Hrvatskoj obilježena je s nekoliko ključnih poteškoća, a te poteškoće su uglavnom organizacijske prirode. Tu dotaknimo razvoj naše pedagogije, od nižih glazbenih škole, srednjih pa do muzičke akademije, zaštite zbirki instrumenata ili ako govorimo o koncertantnom životu. Svuda se otvara čitava lepeza neriješenih pitanja, koja bi po mom mišljenju najlakše bilo riješiti na način da se pravni normativi tamo gdje je moguće te sve akcije usklade s onim što radi Europska Unija. Naš glazbeni život i Zagreb kao glazbeni, europski centar može uživati status centra jedino ukoliko je uključen u raspodjelu svih ostalih europskih centara. To znači da mora funkcionirati na način na koji funkcioniraju i drugi. Praktično rečeno......evo jedna sitnica ...... ako se planira, kao što sam čuo, ciklus velikih orkestara u Zagrebu, koji bi organizirala Koncertna direkcija Zagreb - logično bi bilo da gostujući veliki orkestri dolaze u cikluse naših orkestara tako da bi i naši orkestri mogli putovati u inozemstvo. Dakle, reciprocitet je ovdje nužnost. Na sličan način bi morali funkcionirati i svi ostali organizacijski segmenti. Drugim riječima svaki od naših glazbenih centara, ovdje spominjem Rijeku, Split, Osijek, Dubrovnik, Pulu, Varaždin itd., morao bi imati vlastite koncertne sezone i dovoljno slobode i nezavisnosti da mogu birati prema onome što će tu publiku najviše zanimati. Hrvatska obiluje glazbenim festivalima i ima velike mogućnosti uključiti se u europsku raspodjelu jer ima izvrsne prostore, nekoliko opera, izvanredne koncertne dvorane, odlične ansamble, čitav niz solista i što je najvažnije imamo ogromni potencijal autorskog materijala među kojima, možemo slobodno reći, ima djela koja doista spadaju već u klasična vrijedna djela XX. stoljeća, a još uvijek su previše nepoznata međunarodnoj publici. Niti naši skladatelji a niti naši ansambli nisu dovoljno poznati tako da na taj način Hrvatska kao zemlja glazbe još uvijek ne uživa onaj glas koji bi mogla. Način na koji su to riješili Česi predstavljajući svoju glazbenu tradiciju i baštinu, ali isto tako i svoje izvođače i brojne moderne kompozitore mogli bi nam biti na neki način uzor. Možda čak su i Mađari bliže tome nego mi. Tu bi se morali mnogo više pozabaviti načinom prezentiranja i domaće glazbe i izvođača. Četo se tu spominju nakladničke kuće. Danas se otvara čitav niz poteškoća kad se govori o produkciji CD-a, o tržištu koje je premaleno ...... mislim da ne bi trebalo više širiti temu, ali mi se čini da taj organizacijski segment bi najjednostavnije bilo riješiti po uzoru na ono što već postoji u ostalim europskim zemljama.

Mi smo kao struka, ovdje Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika bili uključeni u mnoge akcije. Sjetimo se zbirki gudačkih instrumenata i procjena. U Hrvatskoj postoji nekolicina sudskih vještaka i stručnjaka za glazbene instrumente, koji procjenjuju instrumente i na temelju čijih mišljenja se instrumenti osiguravaju. Da bi zbirke bile sigurne i da bi bile zaštićene potrebno je da to prati i određena pravna regulativa i normativi. Tu se ponovno vraćam na ono što sam spomenuo da bi se mogli ugledati na ono što postoji u svijetu, tj. da se instrumenti mogu posuđivati, iznositi iz zemlje i sl. i to pod jednakim uvjetima i parametrima kako je to i u svijetu. U organizacijskoj strukturi danas je dosta jasno kako funkcionira management. Svuda u svijetu management nije samo kupovina ansambala i umjetnika za dotičnu sredinu nego sudjelovanje u glazbenom životu. Danas je većina agencija zainteresirana dobiti novac iz proračuna kako bi u Hrvatsku dovela velike svjetske umjetnike. Naravno da je naša glazbena javnost zainteresirana vidjeti najznamenitije svjetske produkcije, ali je najmanje jednako tako zainteresirana da i ono što je prema međunarodnim kriterijima prihvatljivo iz Hrvatske ode u inozemstvo i na taj način da se hrvatski umjetnici predstavljaju u inozemstvu svojim kvalitetama. Potpuno je neprihvatljivo mišljenje da mi nemamo u generaciji najstarijih, srednjih ili najmlađih nikoga tko bi mogao predstavljati Hrvatsku. To je potpuno nerealno, tim više što brojni naši mladi koji u inozemstvu ostaju nakon studija s itekako velikim značajem djeluju u sredinama u kojima se nalaze. Ne smijemo dozvoliti reći nešto poput onoga da ako je netko kvalitete za NBA ligu da onda nema što tražiti u Hrvatskoj, jer u glazbi to ipak nije isto. Itekako svaki od naših umjetnika može svoje djelovanje usmjeriti prema cijelom svijetu i to radeći odavde.

Izravni problem o kojem se puno govorilo u zadnje vrijeme, barem kada se radi o vrhu piramide naših pedagoških ustanova, jest zgrada Muzičke akademije. To je nešto o čemu se puno pisalo, ali na žalost obično to ostaje kao samo jedna želja ili poticaj za razmišljanje. Često puta je samo senzacionalistička vijest za novine. Danas smo u situaciji da je Muzička akademija potpuno zagušena prostorom te doslovce na nekom prosječnom svjetskom nivou već odavno ne možemo raditi jer broj prostorija s kojima Akademija raspolaže, i to u najmu, imamo daleko premalo. Imamo prevelik broj studenata, a Muzička akademija ne samo da nema nikakvu zgradu nego se ozbiljno o tom problemu još nije zapravo niti počelo razmišljati. To su uglavnom bila neka obećanja, puno se pisalo po novinama, ali do danas nema nekakvih indicija da će Muzička akademija u skoroj budućnosti riješiti problem prostora. I dalje ostajemo, ako ne jedina zemlja na svijetu, ono sasvim sigurno jedina zemlja u Europi koja nema zgradu muzičke akademije.

Polazeći od pretpostavke da se mladima moraju stvoriti bolji uvjeti da se u praksi što bolje okušaju, bolji uvjeti za njihovo predstavljanje, Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika sazvala je Okrugli stol na temu "Natjecanja mladih u Hrvatskoj". Želja je bila da se zajedno sjednu ljudi koji rade domaća ali i međunarodna natjecanja bez obzira na dosadašnje veće ili manje uspjehe i da se nastoji dogovoriti parametre i kriterije za osnivanje natjecanja mladih umjetnika. Dakle, osnovna želja je bila da se u Hrvatskoj osnuje natjecanje mladih glazbenih umjetnika, koje bi svake godine okupljalo instrumentaliste, ne samo s naših visokih glazbenih učilišta, ne samo naše mlade završene koji žive u Hrvatskoj, nego i sve naše glazbenike koji se nalaze razasuti po cijelom svijetu. Takva je inicijativa potrebna iz više razloga. Jedan je da nakon što završe muzičku akademiju ili ostale visokoškolske glazbene ustanove mladi osim međunarodnih natjecanja nemaju šansu izaći na neko natjecanje visokog nacionalnog ranga. Drugi razlog zašto je to potrebno je to što jedno jako nacionalno natjecanje se može uključiti u mrežu europskih nacionalnih natjecanja što bi mladim pobjednicima omogućilo nastup u brojnim europskim zemljama, a isto tako i članovima žirija iz inozemstva omogućilo bi uvid u kriterije i rad naših, hrvatskih glazbenih natjecanja te isto tako i našim članovima žirija uvid u to što se radi u Europi. Ideje u umjetnosti moraju kolati, granice ne postoje. Sve te administrativne granice u glazbenom smislu ne znače ništa. Naše su granice naše mogućnosti i glazba danas zaista mora biti prisutna u cijelom svijetu. Takvo natjecanje omogućilo bi da se i sva ostala hrvatska natjecanja preko toga uključe u europsku raspodjelu, pa bi onda naši pobjednici domaćih natjecanja, kao ono nedavno održano u Rijeci u rangu od niže glazbene škole, dakle najranije dobi, pa negdje do studenata muzičke akademije - svi oni imali bi veće mogućnosti sudjelovanja na sličnim ili s približno sličnim natjecanjima u inozemstvu. Danas se to radi putem stipendija Ministarstva prosvjete ili nekih strukovnih udruga, ali na ovaj način bi ti mladi bili uvedeni u čitav sustav djelovanja međunarodnih natjecanja. Naša je želja bila da dođe do dogovora i da se potakne pitanje osnivanja takvog natjecanja. Na žalost u ovoj osjetljivoj situaciji bilo je za očekivati da će mnogi htjeti da se kaže nešto o međunarodnim natjecanjima i njihovim uspjesima, a isto tako izbjegava se govoriti o nedostacima. Očiti nedostatak je da je sticajem okolnosti prof. Ivo Malec slomio ruku pa na taj način na zadnjem Janigrovom natjecanju u žiriju nije bio prisutan niti jedan hrvatski član žirija - to je doslovce nešto što je nezamislivo niti na jednom međunarodnom natjecanju u bilo kojoj zemlji. Organizator, smatrajući da je do toga došlo sticajem okolnosti, dakle neplanski, smatrao je da primjedba nije na mjestu te je čitava diskusija bila usmjerena na to da se pokušavalo opravdati jedan ili drugi stav. Ono što je možda žalosniji dio priče jest da je to Natjecanje Janigro, gledajući prema ostalim međunarodnim natjecanjima, zapravo imalo ogroman uspjeh upravo time što su naši kandidati-čelisti izvrsno pripremani jer su imali zahvaljujući gđi Dobrili Berković, koja je organizator Natjecanja, mogućnosti prisustvovanja različitim seminarima upoznavanja svjetskih pedagoga, pa su konačno najveća svjetska imena bila u žiriju na Natjecanju. To je eto doprinijelo kvaliteti natjecanja, ali primjedba da niti jedan domaći glazbenik nije bio član žirija ostaje i to je nešto što se u budućnosti ne smije dogoditi. No kada govorimo o samom Okruglom stolu takav mali detalj zapravo je ukazao na čitav niz problema s kojima se susrećemo i s kojima ćemo se susretati i ako sami ne budemo mogli se dogovoriti do toga nas neće dovesti nitko izvana, a najviše će patiti ti mladi. Mislim da čak i na ovaj način Okrugli stol je imao itekakvog smisla jer su nakon toga pokrenute brojne akcije, mnogi bi htjeli uskladiti svoj rad s međunarodnim udrugama, a nadam se da će do osnovne ideje, a to je osnivanje nacionalnog natjecanja mladih umjetnika, ipak doći.

Pokrećemo nekoliko ciklusa. Jedan će biti u Muzeju Mimara, gdje je predviđeno da imamo gostujuće ansamble. Tu Kvartet ima samo jedan koncert, a ostalo će biti više-manje naši gosti. O ostalom ...........vidjet ćete ........