Pozdrav prijatelju Datum objave: 24.01.2022.

Pozdrav prijatelju

Poslao nam je Nikša mail: ”Ne volim donositi loše vijesti, ali morate znati - umro je Aki”.
Prvi čas ogroman šok, noge su mi se odsjekle.
Zvao sam Husa, on potpuno potresen na putu za Novo Mesto.
A sad, s malim odmakom, njegov mi se odlazak ne čini uopće ni nagao ni neočekivan.
Aki se jednostavno istrošio.
Čitav život se davao do kraja, i na pozornici, i s prijateljima, i sa ženama koje je volio… Nikad kod Akija nije postojala nikakva pomoćna kočnica ”za slučaj opasnosti”, nikad nije kalkulirao i vozio u drugoj brzini.

Sjetio sam se jednog davnog razgovora s Husom, šetali smo po rivi u Makarskoj, i ja sam mu rekao da odlazim iz Valjka. Bilo je tu nekoliko razloga i planova, ali sjećam se da sam mu rekao: „Gle, imamo već preko trideset godina, ovako kako Aki živi sumnjam da će doživjeti četrdeset. Zbilja se ne želim za deset godina naći u životnoj situaciji da sam ostarjeli bubnjar benda kojeg više nema jer je pjevač doživio infarkt, ili se negdje zabio s autom u zid”.
Umro je sa 66, dakle gurao je puno duže od tih mojih pesimističkih predviđanja. Recimo da mu je tih skoro 30 godina više, iz moje perspektive, čisti bonus, koji je krasno iskoristio.
Pritom nisam mislio da će Akija ubiti droga. Kretao se u tim krugovima i vidio što se događa, ali to nije bio njegov ”cup of tea” - on je život udisao punim plućima i gledao širom otvorenih očiju, emocija je imao čak i previše pa mu nije trebalo da si mora ”širiti horizonte”, njemu je bio važan svaki trenutak, svijet oko njega je bio dinamičan i napet, pun zanimljivih ljudi i događaja, i ništa od tog velikog šarenog kolača nije želio propustiti zavaljen negdje na kauču, slušajući na ”repeat” ”Dark side of the moon”.


U stvari se iz tih vremena uopće ne sjećam Akija koji negdje sjedi. Ili je žurio i jurio, ili je skakao po bini, ili je spavao u nekakvoj potpuno nekomfornoj situaciji i pozi, u kombiju, ili na nekoj klimavoj stolici u garderobi. Puno je hotela u kojima ga je čekala plaćena soba, a da u nju nikad nije ušao. Svirka u nekom malom mjestu završi u 2 ili 3 ujutro, već ga pred dvoranom čeka neki prijatelj s autom, i oni jure u život. Nemam pojma gdje, jer su mnoge svirke bile u mjestima gdje nikakvog života nema u krugu od 200 ili 500 kilometara… Ali Aki nestane u noć. Slijedeća scena je idući dan navečer, obavili smo tonsku probu, publika je već u dvorani, treba počet svirat a Akija nema. U to vrijeme nema mobitela, i nemamo pojma je li negdje onaj auto završio u nekom jarku, ili je Aki negdje mrtav umoran zaspao… I onda odjednom uleti, vidi se da nije uopće spavao. Na brzinu se umije, obrije, presvuče i ravno na binu. I tu se dogodi ta nevjerovatna transformacija - pjeva, pleše, vere se po razglasu, skače u publiku. Kao onaj lik iz reklame za Duracell baterije. Čudo.
Svirka završi, pred dvoranom je već neki drugi prijatelj, Aki uskače u auto… I tako danima, nema valjda mjesta u bivšoj Jugi u kojem Aki nije imao prijatelja, i unaprijed dogovorenu neku akciju poslije svirke.
U tih skoro deset godina, koliko sam proveo s njim i s Valjkom, niti jedan jedini koncert nije nikad otkazan, svaki put je Aki došao, izjurio na binu, i odradio svirku od početka do kraja. U svih tih skoro 10 godina sjećam se samo jednog lošeg nastupa, u Kumanovu. Bio je neki dnevni koncert, mislim u 6 popodne, u prepunoj kino dvorani, na proputovanju iz Skopja prema Zagrebu (sjećam se na povratku prometnog znaka Zagreb 1.000 km), i došli smo na koncert direktno s jednog odličnog (makedonskog) ručka, naravno u Akijevoj organizaciji. Čitav band je bio potpuno prejeden i indisponiran, Aki se trudio ali nije bio njegov dan, totalno izvan njegovog (noćnog) tajminga… I prvi i zadnji put smo završili svirku a svi u publici su ostali sjediti u svojim stolicama. Zemljo, otvori se. Eto, odsvirao sam s Valjkom valjda tisuću koncerata, i skoro 40 godina kasnije zapamtio sam samo taj jedan jedini kao potpuni podbačaj… I još uvijek mi je malo neugodno što smo tim ljudima tada naplatili karte.
Turneje su tada trajale po dva-tri mjeseca, i shvatili smo jedno pravilo - Aki bi prvih pet ili šest dana odlično funkcionirao u tom svom ”rokerskom filmu”, skoro bez spavanja i s beskrajnim druženjima i tulumarenjima, a onda bi sedmi dan ostao bez glasa. Tu bi onda samo skakao i otvarao usta, a ostali iz benda bi pjevali i glavni i prateće vokale. Naš ondašnji (a i Valjkov današnji, svih tih 40 godina) ton majstor Nenad Zubak je znao prepričavati istinitu anegdotu: krcata dvorana, Akija se ne čuje, ljutito lupa po mikrofonu jer (kao) ne radi, i daje miks pultu signal da ga se pojača… I onda se par tisuća ljudi okrene i bijesno bulji u Zubaka, kao on je kriv što se Akija ne čuje. A mikrofon je otvoren na 100%, jedino što Aki ne proizvodi nikakav zvuk.
No dobro, takvih je epizoda bilo možda jedna godišnje, ali čak i takav Aki, bezglasni, na kraju bi digao ljude na noge, i otpjevali bi koncert umjesto njega.
Strašna, neopisiva energija, Aki u stvari nije morao ni pjevati jer on je ”emitirao” glazbu i emocije. Od prvog do zadnjeg dana.
Evo nedavno mi je Hus rekao da će Valjak morati otkazat tri koncerta jer Aki ima strašne bolove u leđima, ne može stajat na nogama, ukočio se, pomakli se diskovi, trebao bi ići operirat kičmu. Ali Aki nije dao da se otkaže, on nikad u životu nije otkazao ugovoreni koncert ”iz zdravstvenih razloga”. Makar slomljen i nepokretan, show must go on. I tako je primio injekciju, a dva Valjkova tehničara su ga doslovce donjeli na binu i posjeli na barsku stolicu. Pitam Husa kakvi su bili koncerti, on kaže ”odlični”.
Nisam siguran, ali možda su to čak bili i zadnji Akijevi koncerti u životu, iako u tom času to još nitko nije znao.

Akija sam proteklih godina viđao rijetko, možda dva, tri puta godišnje, neka kava ili usputni razgovor, ali tih skoro deset godina koje smo proveli zajedno, u autu, u hotelu, na bini, to su neke nepoderive veze, svaki put kad bi se sreli imao bih osjećaj da sam sreo najboljeg prijatelja, ili najbližeg člana obitelji.

Uvijek bi mi pokazivao da sam mu drag, i da sam u tom nekom širokom krugu ljudi koji su dio njegovog života.

Nadam se da je osjetio istu naklonost s moje strane, iako nekako sumnjam, mi stari iskvareni cinici uvijek smo teško iskazivali emocije.

Pa evo sad, na oproštaju od čovjeka koji mi je bio tako jako bitan u jednoj važnoj fazi mog života, i neizmjerno drag do kraja njegova života, neki moj zadnji utisak o liku i djelu Akija Rahimovskog.

Bio je možda i najbolji čovjek kojeg sam sreo u životu, bez grama zlobe ili zloće, s velikim srcem koje je kucalo za sve ljude koje je ikad upoznao, ili ih vidio s pozornice.

Akijevo srce nije bilo obično, ono je kucalo puno brže i puno jače, za puno više ljudi, i s puno više emocija... i nakucalo se dovoljno za dva neka prosječna života.

To veliko srce na kraju nije izdržalo toliku ljubav i toliku predanost, potrošilo ga je vrijeme, i ugasilo se.

Paolo